Skip to content

Janjetov: Lud za mejnstrim, lud za umetnost

Za sebe kaže da je „čulni japanofil“, ali ne „Akiro Kurosava Japan“, već Godzila, njihove igračke i dizajn – sve ono „što ga radi“. Japan je zemlja po meri čoveka, duboko humano i sređeno mesto koja ga estetski najmanje vređa. Svetski priznat ilustrator i strip autor Zoran Janjetov je osoba s kojom danima možete razgovarati o gotovo svemu što golica ljudsku maštu: zašto su „Lego“ filmovi za klasu bolji od konkurencije, kakvi su ciklusi izrodili zombifikaciju popularne kulture, koliko kineska publika diktira manir Holivudu, zašto se u svakom novom SF filmu forsira ista muzička podloga („Inception horne“) i kroz koje je sve faze prošao kultni Godzila. Naš direktan povod ovog puta je bio okončani Novosadski strip vikend u Fabrici, 12. po redu, i sagovornik kaže da su mu utisci super – „svake godine je potpuno isti“.

Da li je to dobro ili loše?

Ovako gledajući nije, jer je stalno isti model i isto se dešava. Poseta je svedena na autore, dilere i njihove prijatelje. Nema spoljne publike, ove godine je bio Esad Ribić, najveći živi američki crtač, iz Zagreba je, i mislio sam da će ljudi nagrnuti, toliko je jak i velik da je trebalo škole autobusima decu da dovoze. Bio je Dragan Lazarević, Leo Filipović, Francuski kulturni centar je priredio žene crtače, ali ispadne da je to refleks stvarnosti, strip zanima samo samo one koji se bave njime.

Kako se to popravlja?

Nemam pojma. U Francuskoj, Nemačkoj, Belgiji, u Italije ne toliko, nema dece. Ona danas ne gledaju TV, muziku slušaju na drugi način, stripove ako čitaju – čitaju japanske, ovo ostalo se svelo na entuzijaste koji su i onda bili zaljubljeni u strip, a od tada je prošlo godina i godina. U Americi nije tako, oni imaju drugačiji način proizvodnje i ciljnu grupu, Marvel je progutao sve pred sobom, pa i konkurente, DC i ostale, njegov model je da se proizvodi za mase, kinesku bioskopsku publiku. Pod Diznijem, to je postalo korporativno čudo koje se prilagođava i u Americi strip postoji samo zato što postoje filmovi.

Da li je to trend koji zabrinjava?

Po meni bi trebalo da bude (smeh). Kada je pukla kriza 2008. u Francuskoj su tiraži svima pali za pola. Imao sam srednje dobre tiraže, sa Inkalom i Tehnoočevima, to je bilo respektabilno. Moj scenarista Leo je prodavao 130.000, posle je prodavao 65.000. Kriza nije samo u stripu, još je gore kod normalnih knjiga, statistike su zabrinjavajuće. Prezasićena je količina naslova, usitnili su proizvod i spustili kvalitet. Prosečno se proda 500 primeraka stripova. Klasična literatura ima prosečan tiraž od 300, dok Džon Grišam ili Stiven King prodaju milione ali drugi kojih ima mnogo spuštaju prosek.

U kom pravnom statusu stvaraš?

Ovde sam samostalni umetnik, pa sam u jednom trenutku morao da se i toga odreknem da mi ne bi naplaćivali dugove za penzijsko i socijalno. U jednom trenutku sam postao ništa. U mom udruženju od 400 članova samo su 40 slobodni, svi ostali su negde zaposleni. Nama slobodnjacima je rad neko vreme to pokrivao i kada je prestao, postali smo dužni državi, bez obzira što nismo koristili njene usluge.

Da li bi jednog dana prihvatio nacionalnu penziju?

Zavisi ko mi je daje (smeh). Dosta mi je bitno da zemljom upravljaju ljudi čiji rad ja odobravam, a ne vidim da je tako. Zvali su me, da moje ime bude među imenima koja pokazuju kreativnost Srbije, a to mi je kao da dajem džabe svoje ime zemlji koja nije ništa uradila na tom imenu, sve sam uradio sam. Onda bih morao da uđem u krug ljudi koji to vode i za čije postojanje ne marim uopšte. Ne odgovara mi nijedna politička opcija, ali nijedna. Sve su pogrešne i mračne. Nisam naivan, znam da ne postoji dobar političar, ali od kako me pitaju da glasam ja stalno moram da glasam protiv nečega (smeh). Kako je to tužno. Nacionalna penzija? Nisam zadužio naciju ničim, pošto nisam imao s njom mnogo veze kada sam radio šta sam radio.

Pitam kao osoba operisana od nacionalnog naboja, a opet, kada u knjižari vidim tvoje ime pored Žodorovskog priznajem da mi srce malo zaigra.

Pa dobro, i meni. Nisam još sasvim svestan, znamo se 30 godina, radili smo 25 zajedno. Bio mi je kao dragi prijatelj, dobri otac, to je moj Žoda, običan mi je. Znam ko je i šta je i znam šta nosi njegovo ime ali ne svesno, jer s njim imam dominantno emotivan odnos. Prija biti vezan za to ime i svestan sam da je to ime prodavalo albume.

Da li je došlo vreme da na čuveni balkon beogradske Skupštine dovodimo ljude koji nisu obavezno sportisti ili se nadmeću u nečemu?

Svi ti balkoni, to su mesta na koja vole da izlaze ljudi drugog kova. Niko od ljudi koje poznajem, koji se bave kreativnim poslovima, nije vrsta koja želi da se pokazuje na balkonima. Mi hoćemo da nas ostave na miru da radimo, da nam ne smetaju da od toga živimo.

I, kakav je Žoda privatno?

Divan. Ljudi obično reflektuju tebe, kako ti s njima tako i oni prema tebi, onda ispadne da sam ja s njim bio jako dobar i divan pošto je on prema meni bio mekan i topao. U samom početku je pokušao da me šokira svojim izjavama i ludilom ali ja sam mnogo luđi od njega, primetio je da meni ne može da prodaje takve priče i odmah je postao normalan. On je vulkan svega i svačega, vulkančina sa ogromnom podlogom. Sve što radi i priča je utemeljeno na milionima knjiga, predstava, filmova, poezije, cirkusa, pantomime, radio je čak i muziku. Kada sediš s njim imaš pred sobom megaenciklopediju svega i svačega. To prija, ja sam isto takav.

Ima li šanse da se snimi njegova verzija naučnofantastične sage „Dina“?

Nema šanse. Bilo bi divno. Taj ceo projekat je rezultirao njegovim najboljim stripom i najvećim delom, a to je Inkal. On nije vrsta režisera koji bi od „Dine“ napravio klasičan film, on je hteo da napravi čudo koje će vređati sve i svakoga, koje će mučiti ljude i izazivati.

„Dina“ Frenka Herberta je upravo takva, izaziva i preispituje bez granica.

Znam, ali sam pročitao samo prvih 60 strana negde 76’ i mrzeo sam tu knjigu. Nisam je dovršio jer su mi obećavali da nosi neki novi svet, a meni je bilo užasno obično. Sviđa mi se što postoji film o snimanju „Dine“, vidiš šta je dovoljno za super film – dođeš kod Žode, sediš i pričaš s njim. Zamisli to! Tu su najmračnija imena sedela, Mebijus, Giger, Ron Kob i Kris Fos. Kada je to puklo oni su napravili Alien, koji je vizuelno najuticajniji film u poslednjih 50 godina, a onda je po idejama iz stripova Mebijusa i Žodorovskog Ridli Skot napravio Blade Runner, drugi vizuelno najuticajni film u istoriji svemira (smeh). Zamisli šta bi tek Žodorovski uradio sa Orsonom Velsom i Salvadorom Dalijem?! Gledam sve njegove filmove ali ne volim nijedan (smeh), to nije iz mog sveta, ja volim stvari za decu, vesele, šarene, tehnikolor, Amerika.

Ideja uvek nađe put?

Zamisli tek koliko ima onih koje nije ukenjalo? Mislim da smo propustil ogromne količine briljantnih stvari.

Što nas dovodi do Novog Sada i njegove estetike.

Vau, teški topovi, baš je heavy. Da bih ostao živ i zdrav trebalo bih da se šetam stalno i brižni ukućani me teraju, žena pokušava da me vodi u šetnje, a ja stalno govorim „jao, samo nemoj kroz Novi Sad, molim te“, a nemam izbora. Vređa me estetski sve oko mene, i novo i staro, ali ja sam užasno zahtevan. Jako volim ovaj grad, više mi je odgovarao ranije. Uvek sam želeo da bude „diznifikovan“, da ga preuzmu korporacije, očiste i naprave od njega mali Tokio, a oni napravili mali Istanbul i malu Moskvu, najgora mesta na svetu. Ne bi ljudi mogli da kradu u tim količinama da su se vezali za nekoga ko je pravno regulisan, ovde vole da rade na meksički način – srebro ili olovo, dobićeš ili pare ili metak. Živimo u zemlji u kojoj vladaju isti karteli kao u Meksiku, ako nisu baš ti isti (smeh).

Gde ti prija?

Odeš u Nemačku i vidiš gradove koji su posle rušenja sagrađeni i većina izgleda kao stari deo Novog Sada, samo su čisti. Tamo ne bih voleo da živim, ni u Holandiji, uvek ima neka nota koja mi nedostaje, to moj reptilijanski mozak meni kaže. Pariz, Barselona, London, to da, tamo ima nečega što budi moje čakre (smeh).

Zar ti Kineska četvrt ne draži čakre uoči stolovanja evropskom kulturom 2021?

Ona je super bila dok nisam čuo da će je gradski oci upropastiti. Znam u šta će se pretvoriti, vidim sve, jezivi, mračni, ružni dizajn cele stvari i na koju se kulturu cilja, apsolutni mejnstrim i akademsku varijantu bez ičega ludog i pomerenog. Umesto da naprave najekstremnije, najsvetskije, najluđe, jer za to ne treba para nego mozga, oni prerađuju što već postoji i to jedino pristojno mesto u gradu postaće okrečeno, osvetljeno, utabano i tamo će se dešavati nešto ultramediokritetski i dosadno. Apsolutno sam siguran.

Kako smo dozvolili ovakav Subin (muzičar Mitar Subotić, 1961-1999) plato u Limanskom parku?

Nismo ništa dozvolili, to su iz najbolje namere ljudi krenuli da rade i objašnjeno im je da ne postoji gradska institucija za takve stvari i to radi „Lisje“, pogrebni zavod. Užasnuo sam se, rekao sam da to hitno treba uništiti jer nema veze sa Subom, mojim gradom, ni sa čim, mrak. Izgleda kao nadgrobna ploča, za takav duh, um i takvog čoveka. Znam da bi njega nerviralo što plato uopšte nosi njegovo ime, to je mimo svih njegovih načela. I sad, vidim ja to i ne smem da kažem Subinoj mami da mi je to grozno i javlja mi se ona i kaže: „Janjo, da li si video ono, ono je grozno, kao kanta za đubre.“ Rekoh „super, sada mogu da kažem koliko mrzim to.“

Rešenje?

Prijatelji su predlagali nešto savršeno, napravimo tablu te veličine i dizajniramo neko ludilo, čudno, misteriozno, moćno, estetski privlačno, i onda noću trokomponentnim lepkom zalepimo da ne mogu da skinu. Ono narandžasto ruglo koje to drži obložimo ogledalima i pretvorimo u objekat dostojan Sube. A da se suprotstavljam institucijama… Neka stoji tamo, ionako niko ne zna šta to znači, ne znam da li je ovaj grad i zaslužio da zna za tog čoveka. Problem je što ljudi po svetu znaju (smeh). Kada je na džez festivalu bio Alister Grejem i imao izložbu crteža, upoznali smo se i ispostavilo se da je čuo da je ovo grad iz kojeg je Suba, na čiju se muziku otkida. Kada je saznao da smo bili najbolji drugari, rođeni na isti dan, posle pet sekundi smo postali prijatelji. Eto, Suba je vezao nas dvojicu. Ljudi u Njujorku dobijaju kraljevski tretman ako pomenu Subu.

Kako da gradu pomognemo mi koji mislimo da smo ga dostojni?

Recept važi kao i za Planetu, da sedimo i zaluđenički radimo ono što umemo najbolje, da radimo na sebi, na svojim kriterijumima, moralnim, estetskim, da budemo pametni. Ono što ljudi misle da ih zaglupljuje je najjače oružje da ljudi ne budu glupi, a to je internet, ali ljudi koji su glupi od interneta su u startu bili glupi (smeh).

foto: privatna arhiva

Da li ti grad nekada izmami osmeh, a da nisu njegova živa bića?

Kada odem u Beograd, vratim se i pomislim „vau, ovo je čudo“, jer tamo je baš jako strašno.

Nacija je stala iza penzionerke-ubice, da li si ispratio cirkus?

To govori da niko pismen ne veruje sopstvenim institucijama i zemlji. Ovo nije pravno uređena zemlja jer oni koji to treba da rade krše to od trenutka kada ujutru otvore oči. Svestan sam da je svugde država jednako mafija, ali ovde to rade bez stida, rukavica i maske.

Premijerka je su sukobu ministra kulture i medijskog magnata stala na stranu potonjeg…

(smeh) Sve ista mašina, a oni se kao međusobno svađaju.

Postoji li dobar rijaliti?

Ima ih hiljadu. „Pawn stars“ su već super. Gledaš ljude koji se nečime bave. Ovo što su naši uradili je imitacija najnižih i najodvratnijih rijalitija, za niže kultivisanu publiku i sa mnogo manje para.

Kako ti je u koži kada se očešeš o establišment?

Nemam kontakte, ne znam ko su. Elitu poznajem (smeh), ona je meni moždana, duhovna, ali ne crkvena, već individualna, jer sam agresivni ateista i sve u vezi s tim me vređa. Selektivan sam što se tiče elite. Nerado se svrstavam između zabave i umetnosti, neću nigde da budem. Imam problem, klasični mejnstrimeri misle da sam suviše lud, ezoteričan, zatvoren, ekscentričan, a ovi iz umetničkog sveta smatraju da sam lud jer su mi koreni stara američka televizija, Holivud i stari stripovi, pošto smatram da je sve ravnopravno.

Da li su te zvali povodom EPK 2021?

Zvali su me iz Egzita pa je puklo. Zvali su me da dizajniram TV Vojvodinu pa je i to puklo, stvari puknu kada kažem da hoću sve transparentno, hoću isti ugovor kao u Francuskoj, gde je sve precizno dogovoreno. Kada hoćeš tako legalno, stvari budu mnogo teže. Zvao me je Vlada Kopicl, razmišljao sam i ne bih da budem deo toga, može kao autor ali i to mi je podržavljeno. To nije nezavisna institucija već je pod kontrolom države i njenih špijunskih službi. Što manje kontakta s njima.

Šta misliš o vizuelnim rešenjima EPK 2021?

Od jedan do deset – jedan. Nemam nijednu lepu reč da kažem, uvređen sam time i šokiram se kada vidim to čudo. To ne treba da bude ludilo i japanski roboti, već lepo, elegantno i kulturno, ovo je svedeno na hladne simbole koji nisu ni dovoljno jasni, a nisu ni dovoljno kriptični da budu zanimljivi. Suviše priče, premalo estetike, to mrzim.

Da li bi pristao na aktuelni liberalni trend promene pola i boje kože tvojih heroja?     

Zavisi na koji način se to uradi. Ako to bude dobro neka menjaju šta hoće, u konsultaciji sa mnom ako može. Zavisi i koje su im pobude, ako je to sadašnji liberalni fundamentalizam, koji je jednako kretenski kao desničarski, i ako se time zadovoljavaju određeni brojevi i norme, onda to treba da bude u projektima koji nisu umetnički i pripovedački. Meni je to jezivo, gadi mi se, nisam protiv nijedne demografske grupe ali kvantifikovati to na takv način mi je idiotski. Captain Marvel, lik iz pedesetih, je sada žena. Zašto? Uzmi napravi ženskog lika, nemoj uzimati ikonu. Ali, autentični karakter je slabiji na tržištu, a oni se vezuju za ikone i eksploatišu ih. Filmski festivali neće Hulu, Netflix i Amazon, oni ne mogu da dobijaju nagrade. Šta, bitan je nosač? Mora da bude u bioskopu? Aha, znači bioskop ga čini dobrim? Dok sledeće godine Pedro Almodovar ne pređe na Netflix za ogroman novac, onda će pričati drugačije.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image