Ništa
Ima ta scena u filmu „Veliki Lebovski“, kada vijetnamski veteran Volter (Džon Gudman) zabrinuto razmišlja o radikalnoj grupi nemačkih nihilista, u čije su opasne mahinacije slučajno upali on i njegov najbolji drug, glavni junak Djud (Džef Bridžis).
U jednom trenutku, zbunjen koliko i fasciniran grupom bizarnih likova, Volter zaključuje da mi o nemačkom nacional-socijalizmu možemo reći svašta loše, i biti u pravu, ali su ta partija i politički pokret barem imali kakav-takav etos. Dočim su ovi nihilisti nerešiv bezdan potencijalnih neprijatnosti, protiv kojeg čovek ne samo što ne ume da se pripremi, već o tom ambisu nema ništa vredno ni da sazna unapred.
Gledajući šta sve čine SNS mediji u Srbiji danas, nakon što je studentkinja (25) poginula padom sa Filozofskog fakulteta, naš predsednik mirno može da se napije. Povod nije tragična smrt mlade žene, mada njemu, javno priznao, tuđa smrt može biti povod za slavlje, već činjenica da su on i mračna ekipa iz devedesetih uspeli u projektu ubijanja svake naznake čovečnosti, poštenja i pristojnosti u našem društvu.
Nije muka zlotvor DJV i njegova medijska trovačnica. Muka je što se oseća slobodnim da nas gazi i popišava se po mrtvoj devojci i njenoj familiji.
Pregalačkim trovanjem, laganjem i obesmišljavanjem svega lepog i čestitog, napravili su od nas anestezirane post-nihiliste. Laži, pretnje i uvrede nisu decenijama izgovarane da bi se sakrila istina, već prvenstveno da građani i građanke izgube kapacitet da bilo kome išta poveruju.
Slobodan Milošević, da je živ, bi zajedno sa SPS-om danas zgazio proevropsku opoziciju na izborima. Unuk u Parlamentu, unuka navodno vodi neku studentsku ćacad, izvinite, ali on i mrtav vlada zemljom i sve što aktuelni predsednik radi kao da je njemu na plezir.
Ne znamo gde se nalazi telo nesrećne studentkinje, mi trenutno ne znamo ni kako se zvala, ali zato znamo sve one morbidne detalje, u normalnim zemljama dostupne isključivo policiji. Kod nas je to momentalno predato ljudima koji se lažno predstavljaju kao novinari i propagandna mašinerija je silovito pokrenuta u predizbornom delirijumu ekipe kojoj izborni poraz znači isto što i robija.
Pale su i prve optužbe, a za njima i presude. U situaciji kada realno niko ništa ne zna, osim policije i veštaka, gospodari našeg života ponašaju se kao da znaju sve, glumeći i tužioca, i sudiju, i porotu. A tek je petak.
Društvo neopterećeno političkim nihilizmom poseduje snagu da reaguje pozitivno i konstruktivno u lomnim i dramatičnim situacijama. U takvom društvu, pretnja socijalnom anatemom za ne-psihopate ima snagu moćniju od novčane i zatvorske kazne, ali mi nismo takvo društvo. Bili smo, pa smo prestali da verujemo u plemenite ideje i principe. Barem besplatno.
Satrapi su samo čekali takvu priliku: da pogani postanu vredni. Jako je loše i ružno što se zlikovci nikoga ne boje i što smo postali zemlja u kojoj svako svakoga stalno snima telefonom. Nekada su to radili samo Rusi dok voze, za sud, ali pošto je SNS dovršio radove na pretvaranju Srbije u rusku crnu rupu na evropskom tepihu, mi se snimamo jer ne postoji institucionalni i legalni način da se istina istera na čistac – ako nisi njihov. Sve češće ni snimak ne pomaže, zato što predsedničko pomilovanje ima veću rezoluciju.
Nemamo se čemu lepom nadati nakon današnje demonstracije brutalne sile, bezumlja i poganosti, te manjku adekvatne reakcije. Biće da ni društvo više nemamo. Ne postoji fizička, infrastrukturna, kulturna, obrazovna, debatna, medijska, virtualna, pa na kraju i bužetska povezanost i uvezanost svih naših građana i na tom se cepanju takođe vredno radilo.
Gase nam fakultete dok ovo pišem. Ne znam da li ću imati vremena da pišem kada vam otmu kuću ili siluju dete. Tri afere nisam stigao da ispratim tekstom, jer se gomilaju brže nego inspiracija i priprema teksta. Toliko su nas ubili u pojam!
Dijagnoza je loša. Prvi korak lečenja je realna procena stanja pacijenta, a ona glasi da nemamo dovoljno obrazovanih i čestitih ljudi da bi živeli obrazovano i čestito. Za njih glasa većina.
Ako mislite da smo pametan i slobodoljubiv narod en ženeral, niste upoznali narod.
Mi smo većinski Vesna Zmijanac i onaj seljak što je na televiziji, pre 35 godina, bio rad glasati za Vuka Draškovića, ali kada bude na vlasti i to mu rekao u lice.
Seljak nije nihilista. Nije ni Zmijanac. Oni su, svako na svoj obrt, podmazani šrafovi trulog mehanizma i kotrljaju ga u večnost. Što se nas ostalih tiče, nije poseban uspeh jednom umreti, iz ničega se vratiti u ništa.
Sve znamo, samo njeno ime ne.
ZTZ
