Skip to content

GRUBIĆ: Muzika i erotizam ne zahtevaju definiciju

“Nema tu duboke filozofije. U poslednjih nekoliko godina 90 posto nastupa grupe Vrooom je uživo izvedena muzika u okviru predstava Dogvil i Jami Distrikt, izvesno vreme i Koštana. Pošto je to veoma uspešno išlo i ide, pomislio sam da je sledeći korak da isti produkcijski recept primenimo na Vrooom. Ako okarakterišemo muziku Vrooom-a, kao pop u najnajnajširem smislu reči, u tom domenu u čitavoj istoriji postoje dve i po teme: jedna je seks, druga je politika, i ono pola je lament nad prolaznosti života.

Politike u našim umetničkim životima je bilo i previše za moj ukus, pomenutim lamentom ćemo se baviti kasnije, tako da ostaje seks. Seksualnim nagonima je mnogo interesantnije baviti se van umetnosti, ali ako erotizam definišemo kao estetizaciju seksualnih nagona, što jeste jedna od definicija, onda je to izuzetno upotrebljiv materijal za muzičku grupu”, odgovara muzičar Marko Grubić na pitanje zašto baš Erotizam, nakon istoimenog koncerta u Novosadskom pozorištu/Ujvideki sinhaz i brojnih nagrada pomenutih predstava. Govoreći o najvećim izazovima tokom stvaranja za predstave, Grubić kaže:

“Koju god muziku da praviš, ona se pojavljuje u nekom kontekstu. Taj kontekst je datost, koja određuje muziku već u nastajanju, hteo to ili ne. Da li je datost izaći na binu da odsviramo, ili je to predstava, ili je neki performans, suštinski je isto, uvek praviš muziku u i za određeni kontekst. Ne postoji nikakva formalna razlika u izazovima komponovanja za grupu, pozorište ili nesto treće.

fotografije: Srđan Pablo Doroški

Kako bi ocenio estetizaciju seksualnih nagona u Srbiji?

Većina stanovništva ovde je nedovoljno hrabra da dozvoli sebi da bude slobodna. Tako je u svemu, od politike do erotizma. Svaki čovek oseća s jedne strane potrebu za sigurnošću, a sa druge potrebu za slobodom. Slobodna veza, ona koju drži samo ljubav na okupu, podrazumeva da u svakoj sledećoj milisekundi ne moramo da budemo više zajedno, jer se, ko zna zbog čega, nije ni važno, više ne volimo. Vrlo je malo parova koji su hrabri za tako nešto. S obzirom da ovakve hrabrosti manjka, kompenzacija se pravi na polju sigurnosti: ponašamo se u vezi kako društvo kaže da je “normalno”, jer tu ima pravila, pa je sve udobnije i izvesnije iako, naravno i neminovno, rađa ozbiljne frustracije. Mislim da je estetizacija ovakvih odnosa vrlo čujna i vidljiva u današnjoj pop kulturi.

Otvaraš pitanje slobode?

Ako grebeš po dubokoj filozofiji verovatno bismo došli do tog pitanja, ali za razliku od Dogvila i Jami Distrikta, obe u režiji Kokana Mladenovića, gde ipak postoji naša namera da određeni stav predstavimo i čak i objasnimo, u Erotizmu to nije slučaj. Nema nikakve pretenzije da bilo kome predajemo o erotizmu, nikakvu istinu niti sopstveni stav o ovom fenomenu da otkrijemo. Ovde je muzika glavni događaj, a muzika je uvek neobjašnjiva, ne postoji društvena konvencija o značenju prelaska iz C-dura u E-dur, recimo, koja kaže da je ovaj prelazak dobar ili loš. Kao takva, muzika je savršen medijum za bavljenje temom kao što je erotizam. Erotizam funkcioniše kao muzika, a muzika kao erotizam: nemate potrebu da sami sebi definišete šta je.

Kako se postaje slobodniji?

Ima puno metoda. Jedan je slučajno (smeh). Ako ne slučajno, verovatno postoji metod u kome kod sebe prvo pronađeš želju da se ne lažeš. Da si dovoljno hrabar za to. Kada to uradiš, onda se postavi mnogo pitanja na koja, ako uspeš da daš pametan odgovor, na dobrom si tragu.

Da li živimo u društvu potisnutih nagona?

Ne razumem se u psihologiju, ali verovatno tako živi čitava civilizacija. Ne kaže li baš to Frojd? Svi imaju podsvesne želje kojima društveni odnosi ne daju da se realizuju, a onda čovek napravi kompenzaciju, pa umesto da realizuje te želje, radi ono što radi u životu. Neko napravi pesmu, što je društveno prihvatjiva kompenzacija, a neko ubije nekoga. Te frustracije su sastavni deo ljudskog bića, valjda.

Da li si nešto naučio o sebi radeći predstave?

Imam osećaj, danas, da sam na jedan način razmišljao do šeste, sedme godine, a onda se na mene sručila lavina zvana kultura. Od prvog razreda osnovne pričali su svi da je Mocart ogroman, da je Dostojevski još veći, i da tu nema šta ja da mislim ili osećam, da je to tako, pa pod tim prejakim pritiskom počneš u to i da veruješ, šta ćeš. Onda, posle mnogo godina, desilo mi se da sam stekao dovoljno samopouzdanja da bacim svu tu kulturu i razmišlajm kao kada sam imao sedam godina, samo sa viškom informacija (smeh). Rad na predstavama je mnogo doprineo tome.

Mora li čovek stalno da se dovodi u zonu nekomfora da bi (p)ostao slobodan?

Život je besmislen, a nagoni nas teraju da uprkos toj činjenici nađemo razlog za život. Treba prvo to sebi priznati, zatim kroz iskreno samoispitivanje definisati sopstvene želje u takvoj datosti i, na kraju, osmisliti plan za realizaciju tih želja, a da njegovo ostvarivanje ne izazove patnju drugih ljudi. To je put slobode. Vrlo neudobno.

Živiš li u slobodnoj zemlji?

Većina građana ovde nije dovoljno hrabra za samostalno odlučivanje i zato beži u kolektivni identitet. Velika nacija, veliki vođa nacije, tata, religija… Dok god ta većina građana ne smogne hrabrosti da ne beži, nego samostalno i odgovorno odlučuje u životu, koji je po definiciji ekstremno neizvestan i baš zato je i potrebna hrabrost, neću imati osećaj da živim u slobodnoj državi.

U toku su građanski protesti, kakva nam je nova estetika potrebna?

Na kompletnu umetnost i estetiku gledam sa fantastičnom relativizacijom. Meni samom ne prija ista estetika od jutra do mraka. Ne postoji pogrešnija osoba koju možeš da pitaš o kolektivnoj estetici i kulturnoj politici. Svodim estetiku na ekstremno individualan plan. Ekstremno!

Kada sam radio intervju sa tri glumice Jami Distrikta, rekle su mi da je najveći test bila eks-jugoslovenska turneja. Koje su te emocije tamo dočekale, a kakve su bile racionalne reakcije?

Između ostalih mesta, nagrade smo dobili u Zagrebu, Sarajevu, Banjaluci, i u nekoliko gradova u Srbiji, a bavimo se apsurdima vezanim za pojam nacija. Da sam naivniji, pomislio bih da je to ohrabrujući znak. Međutim, mi većinom igramo na pozorišnim festivalima i u pozorištu. Na ta mesta dolazi publika sličnih razmišljanja od Vardara, pa do Triglava. Verovatno bi bila druga priča da imamo mogućnost da predstavu izvodimo u školama i fabričkim halama.

Mislim da Jami Distrikt mora da bude deo srednjoškolskog programa.

Slažem se. No, čini mi se da školstvo ima sasvim druge stavove, pre svega o naciji. Rad na Jami Distriktu počeo je pitanjem kako je moguće da se društvo menja sve vrtoglavijom brzinom, a da osnovna politička ideja na kojoj organizujemo takvo društvo, ideja nacije i nacionalne države, opstaje nepromenjena? Čega god da se uhvatiš u vezi s tom nacijom danas, to je skoro montipajtonovski apsurdno. Kokan je, talentovan kao što jeste, režijom prikazao ove apsurde direktno i komunikativno, srednjoškolcima ništa tu ne bi bilo nejasno. No, školstvu je lakše da priča o nacionalnoj kulturi, nacionalnom biću, nacionalnom održanju, nego da se bavi ovako radikalnim, ali očigledno logičnim pitanjima.

Da li te iznenađuje što su se glumci i glumice nametnuli kao lideri građanskog protesta?

Ne iznenađuje me posebno i mislim da nije preterano bitna profesija ljudi koji uzimaju istaknutiju ulogu u protestu. Moj problem je što mislim da čak i ako se napravi konsenzus o “slobodi od”, teško da će konsenzus koji nužno sledi, onaj o “slobodi za”, biti u saglasju sa mojim ubeđenjima. Zamisli da šetačima kažeš, recimo, da je nacija izmišljotina. Ili, konkretnije, da u Srbiji problem nije “odliv mozgova” jer mladi ljudi treba da što više putuju i komuniciraju sa svetom, nego odsustvo “doliva mozgova”, pošto nijedan mladi Danac, na primer, ne želi da dođe da studira ili radi ovde.

Polovina će me urnisati.

Ne pola, nego 90 posto se ne slaže s tim, a bez zaista realnog sagledavanja sadašnjice, nema ni pametnog planiranja budućnosti. Sledeća predstava će biti u vezi s tim: dokle je tehnologija došla, šta to znači, koja to važna pitanja postavlja društvu i koliko ono nema hrabrosti ni da ih postavi, a kamoli da nađe odgovore i nešto preduzme. Strah nas je da vidimo šta znače dostignuća tehnologije danas, pa žmurimo i pokušavamo da rekonstruišemo slavne prošlosti, kojih, povrh svega, nikada nije ni bilo. Velike su šanse da u skoroj budućnosti toliko poslova pređe u nadleštvo veštačke inteligencije, da većina populacije postaje potpuno nepotrebna ili beskorisna za rad. To je samo jedno od bezbroj sličnih pitanja. Na žalost, imam osećaj da ne samo aktuelnoj vlasti, nego i dobrom broju šetača ovakve teme nisu ni na kraj pameti.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image