Skip to content

Vranjković: Treća faza zaglupljivanja

„Zašto da pesma ne traje duže od tri minuta? Možda je to stvar muzike koju slušaš u mladosti. Kao mali sam slušao Pink Floyd, Led Zeppelin, dosta takvih grupa. U vreme proboja granžda na MTV-ju mislim da su oni uspeli da tu formu prebace na šest minuta, ne znam da li je to urađeno prvi put sa „Džeremijem“ grupe Pearl Jam ili sa „Jesus Christ Pose“ grupe Soundgarden, posle je „Black Hole Sun“ bio skoro sedam minuta. Oni su uspeli da se izbore za minutažu, nisu morali ili pristajali da skraćuje pesme. Nisam siguran da će se na ovom podneblju to ikada desiti, što nije loše jer onda ne moram da razmišljam kako ću da koncipiram pesmu, nje nikada neće biti na televiziji (smeh) i onda je nekako lakše, kada znaš da se neće desiti“, govori mi talentovani muzičar, autor i producent Nikola Vranjković, koji trenutno snima spot za pesmu „Marburg“ – dužu od deset minuta, u vremenu kada je medijski format pesme suludo zakucan na tri, četiri minuta.

foto: Nemanja Đorđević

„Ovaj put spot radimo sa Milošem Macanovićem koji nas godinu dana prati sa kamerom po koncertima. Spot će obilovati nesvakidašnjim snimcima sa nastupa i razlikovaće se od dosadašnjih. Volim da svaki spot radi neko drugi ko je upoznat s mojom muzikom i znam šta je ranije radio. Biram ljude koji su raspoloženi da uđu u tu igru, a što se tiče dužine, odrastao sam na Tarkovskom, kada film traje sat i po meni to proleti, normalno mi je da film traje tri sata (smeh)“, priča umetnik neobičnog senzibiliteta, „mračni lučonoša“, nekadašnji lider grupe Block Out i potpisnik albuma „Zaovdeilizaponeti i „Veronutika“ te EP-ova „Bremeplov“ i „Underground Sound Factory Session No.1.“, koga uživo slušamo 5. oktobra u zemunskom „Festu“ i dan posle u novosadskoj knjižari „Bulevar books“.

Kako ti izgleda put od Block Out-a do danas, kakve ti emocije isplivaju?

Ako pričamo o tekstovima to je uglavnom moj život. To su veoma lične stvari, i kad ih posle dužeg vremena pročitam neki put se malo potresem, neki put obradujem, nekada sam setan. Jako mi je važno da muzički deo napreduje, da kao i u vreme kada sam radio u Block Out-u i sada radim ili sa kvalitetnijima, ili isto kvalitetnim muzičarima. Nemam preterane zamerke, pogotovo što sada imam slobodu da radim i sa ljudima koji nisu u okviru benda, da biram saradnike za rad na pesmama. Na „Veronautici“ sam radio sa preko 20 muzičara, svako je dao neku ideju i u ovim godinama mi to prija, nisam ukalupljen, a ipak  mogu da ditktiram pravila koja su neophodna da uradim album koji traje preko dva sata.

Koliko su ti pesme zaista lične, a koliko izmaštane?

Uglavnom su lične. Jako je malo izmaštanih, možeš da odlutaš u strofi, pa se vratiš ali su većinom lične. Pesma mora da ima svoj motor ili neku malu čaroliju oko sebe. To sam počeo da učim kada sam radio „Nedostupna polja“, da poslednja reč u strofi bude početak sledeće. Najvažnije mi je da mi bude zanimljivo kada pišem, mada često to i ne urodi plodom. Nisam  nesrećan ako napišem nešto što ne valja, to se zgužva, baci i sledeći put se piše nešto drugo. Jako je važno da pisanje ne pređe u obavezu.

Na Egzitu ste zvučali svetski, u čemu je tajna, ima li je uopšte?

Nema tajne, sve zavisi od  kvaliteta učesnika, njihovog talenta i rada. To je stvar tima. Pokušao sam donekle da napravim koncepciju koju sam, što se tiče prostora Jugoslavije, jedino video kod Lajbaha, da se podjednako tretira i „lajt“, i „saund“ inženjering, i samo sviranje.  Mislim da sam uspeo sa ljudima s kojima trenutno sviram da dođem do celine koja je zadovoljavajuća. Kako je to moguće? Moguće je ako napraviš dobar tim, okupio sam one koji su po meni najbolji za muziku koju stvaram.

foto: Jovana Milovanović

Da li su žanrovi kao odrednice izumrli?

Mislim da nisu.

Pitam te u kontekstu „koju vrstu muzike sviraš“?

Postoji mnogo grupa za koje ne možeš da kažeš šta sviraju. Ne znači da su žanrovi izumrli ako tebe ne mogu da stave u jedan od njih. Voleo bih da mi neko objasni šta svira Radiohead, Stiven Vilson, Obojeni Program ili Let 3?

Upravo. Znači li to da oni koji se ne određuju žanrovski mogu pružiti najviše?

Postoje centarhalfovi koji su se nadavali golova, iz kornera glavom. Kada gledaš Luku Modrića čovek igra beka, krilo, na centru, mislim da je to najvažnija stvar, da budeš svestran u onome čime se baviš.

Opiši duh vremena u kom stvaraš?

Heh, znaš kako, ne mogu da poredim pesme iz devedesetih sa vremenom dvehiljaditih i ovim sada, čini mi se da su to potpuno tri različita vremena koja mnogi ljudi koji žive ovde uopšte nisu shvatili, momenat kada je došlo do promena (smeh) tog duha vremena i kada se desilo to prelamanje. Pesme iz raznih perioda oslikavaju to vreme i kada pričam s mlađim ljudima kažu mi da mogu da osete „duh vremena“, kako kažeš, a to su osećanja pojedinca koji živi, radi i rodio se tu i ne planira da ode odavde, a ima pravo da kaže kako se oseća.

Kako se snalaziš u potrošačkom društvu?

Nisam tačno ukačio kada je potrošačko društvo sletelo a definitivno je sletalo Ne razumem se u potrošačko društvo. Čini mi se da se ovde svodi na hranu. Ljudima cene benzina, hrane i cigareta možeš da podižeš do besvesti. Vidim da ljudi sve više kupuju vodu. Živim u Zrenjaninu poslednje dve godine…

Tamo ni nema vode.

…svaki put kada dolazim, a često sam u Beogradu, moj auto je pun kanti sa vodom. U prvo vreme je to bilo jako čudno, osećao sam se idiotski da nosim 50 litra vode u 21. veku, a sada mi je to normalna stvar. Potrošačko društvo je napravilo korak dalje i voda se jednostavno kupuje. Ne razumem ljude koji  piju vodu iz česme u Zrenjaninu, kažu da je najbolja kafa s njom, meni je to neverovatno. To je voda s kojom ne možete da se istuširate normalno, sapun neće da siđe i tuširate se deset puta duže jer je voda masna. Neki kažu da to nije strašno, ali meni je neverovatno (smeh) da mi uošte pričamo o ovome, pogotovo što je taj grad deset kilometara od Tise, a sam leži na Begeju. Čini mi se, a vraćam se na potrošačko društvo, ako držite kafanu ili prodavnicu savršeno vam odgovara da ta voda nikada ne bude za piće. Nisam primetio za sve ove godine da je nekome palo na pamat da jednostavno kaže: „Pošto u Zrenjaninu voda  nije za piće, flaša od pet litara vode koštaće tamo 20 dinara“, pa da ljudi dobiju kupone i jeftinije je kupe. To da neko stavi cev na izvor i prodaje pijaću vodu za za 100 dinara je meni neverovatno, takve stvari me najviše plaše kod potrošačkog društva. Ljudima postaje normalno da im neko prodaje vodu za piće.

foto: Dunja Dopsaj

Nećeš da odeš odavde; koje argumente dati onima koji beže, zbog čega vredi ostati?

Nemam argumente da ih ubeđujem, to svako mora individualno da uradi.

Zašto ti ostaješ?

Pod jedan, prerastao sam vreme za odlazak. Mislim da sam mator da bih imao snage za takav put. Po dva, imam dovoljno dobar posao kojim se bavim ovde i uglavnom zavisi od mog kvaliteta i truda. Znam da to nije klasičan primer, kao što mi je jasno šta se dešava sa mladim doktorima, inženjerima i sličnima. Što se tiče ljudi koji se bave zvukom, mnoge sam ih ispratio na brodove po okeanima, u Kinu, Ameriku i Australiju, neki se nikad neće vratiti jer su shvatili da na drugom mestu za isti napor mogu da dobiju pet puta više i da ih neko ceni makar duplo više. Kada bi se ovde ta stvar promenila, da te cene 20 posto više i daju ti duplo više, ljudi bi ostajali. Ne znam na koji način se do toga dolazi, to je u vezi sa politikom, a shvatio sam da se u nju ne razumem.

Postoji li u Srbiji organizovana politika zaglupljivanja građana/ki?

Da. Ako pričamo o dekadama, ima tri stepena zaglupljivanja. Prvi je bio za vreme Miloševića, kada su se pevaljke sa Ibarske magistrale prebacile na televiziju. Imali smo voditelja Ruzmarina, koji se zajebavao na taj račun u emisiji Šoder lista, a kasnije su ti izvođači, koji su tamo puštani zbog sprdačine, postali zvezde koje su punile hale i stadione. U tom periodu je bilo mesta za rok muziku, u smislu mnogo radio stanica, uključujući one sa širokom frekvencijom, kao Radio Beograd Drugi program i Beograd 202. Oni su uz Devedeset dvojku i Radio Indeks imali emisije koje su ljude širom Srbije mogle da upute na mnoge grupe. Desio se paradoks, bez obzira što je zaglupljivanje svesno nametano, paralelno se pojavila gomila kvalitetnih rok bendova koji su se tome opirali, pravili odlične albume i svirali koncerte. Posle 5. oktobra krenuli smo na drugi stepen, gde su svi ti bendovi očekivali da će oni za svoju nazovi borbu protiv sistema 90’ biti nagrađeni, a u stvari su bezobzirno skrajnuti u ekonomsku utakmicu.

Gore nego da su ih zabranili.

Slušao sam početkom 2000. tadašnjeg bitnog političara koji je pričao „ko bude prodao toliko diskova ili imao toliko ljudi – taj vredi“. Potpuno neverovatno, jedan muzički Frankenštajn koji se razgoropadio, koji je okupio oko sebe mlade devojke koje se oblače  identično tužno  i momke koji su iz trenerki uvučenih u farmerke prešli u novu, moderniju istetoviranu fazu predvođen „orvelovskom“ ružičastom televizijom, vi pravite utakmicu u kojoj oni, koji su dobili sve medije i infrastrukturu, treba da se takmiče s rok muzičarima na ekonomskom planu, a da im se pri tom pesme isto boduju u SOKOJ-u. Izgledalo je kao da je vreme slobodnije, a manje se sviralo, krenuli su festivali koji su nesvesno uticali na smrt klupske scene, naročito u manjim gradovima, to vreme je bilo mnogo opasnije od Miloševićevog vremena za rok muziku. Zamka na koju rok muzičari uopšte nisu bili spremni.

foto: Bojana Janjić

Treća faza?

Sada imamo treću fazu koja je  najpametnija. Prve dve su bile stihijske. Druga faza je bila najbezobraznija, prepustili su ljude samima sebi i nije bilo nikakvog koncepta. Faza čistog preživljavanja koja je u jednom delu bila stihijska, a u ekonomskom veoma dobro organizovana jer su neki političari, koji su dobro upoznati s muzikom, počeli da razmišljaju da se uvede red i u tu sferu, pa su krenuli da se bave klubovima i mestima gde se prodaje 100, 150 karata, i gde bi oni morali da plaćaju nekakav porez, dok svemirski brodovi sleću na narodnjačke koncerte. Nisu stigli do kraja ali su sve vreme dizali tenziju, za licence i druge gluposti koje su mladim bendovima potpuno nepotrebne. Treća faza je jedina uređena, apsolutno genijalno smišljena. Oko 60, 70 medija koji su se bavili rok ili alternativnom muzikom su ugašeni sami od sebe, tj.ekonomski, kao i mnoge privatizovane fabrike. Nema radija preko noći, ili imate radio koji se pretvorio u džuboks koji pušta muziku za liftove i robne kuće. Mlade generacije rastu uz takvu vrstu medija i to je jako dobro smišljeno. Potpuno je sužen prostor ljudima koji su devedesetih imali emisije Dodatno ubrzanje, Gruvanje, i slične na TV programima, čak i u drugoj fazi smo imali Jelen Top 10. Sada imamo naših dva posto na medijima. Disciplina Kičme je osamdesetih bila mali alternativni bend ali je medijski bila predstavljena kao i Bijelo Dugme ili Riblja Čorba. Sećam se da je Koja gostovao u „Zvucima rodnog kraja“ na Studiju B. Bio sam oduševljen njegovim odgovorima babama i dedama koji su se javljali i negodovali na pesmu „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“. Uživao sam u toj interakciji, impulsu koji se prenosio na mene i terao me da sviram i budem buntovan kada porastem. To sada ne postoji, vrlo je ukalupljeno i zanima me kakva će biti četvrta faza.

Zar rok nije muzika koju baš briga da li je medijski zastupljena? Gde je rok danas između čuvara duševnog mira i otvorene društvene pobune iz koje je nastao?

Ako napravite procenu koliko će mladih ljudi odavde da ode u sledećih pet godina, ljudi koji su potencijalno vaša publika, a koliko ih je otišlo u poslednjih deset godina, vi shvatate da odlazi maltene samo vaša publika. I kako onda da vas boli uvo za medijsku zastupljenost, kada nova publika nema gde da vas otkrije. Velika je hrabrost baviti se danas rokenrolom u Srbiji, divim se  velikanima koji su opstali.

Kome?

Bajaga, Van Gog, Partibrejkersi, Bjesovi, Goblini, Obojeni Program, Električni Orgazam, KKN  i mnogi drugi. Celo to nevreme je oduvalo generaciju strašno dobrih bendova, Darkwood Dub, Eyesburn, Block Out, Goribor

foto: Jovana Milovanović

Da li zato nema glasa pobune?

Ne znate protiv koga da se bunite. Možete da se bunite protiv sebe, a izgleda da su ljudi ovde podložniji autocenzuri, nego pokajanju i priznavanju greške. Možda da se bunimo protiv EU i svih stvari koje ste gledali kao svetlo na kraju tunela. Ta priča o buntu je smešna. Nadam se da će se pojavti takav bend, volim Repetitor, zbog njihovog posebnog načina izražavanja i energije. To je jedan vid sofisticiranijeg bunta od onog u vreme Dža ili Bu i Direktora, koji je bio direktan, beskompromisan. Nisam siguran da on danas može da donese nekakav rezultat. Čini mi se da su današnje društvo na najbezobrazniji način opevala Bolesna Štenad, to je odličan bend.   Zadovoljan sam što sam u prošlim dekadama više pisao o tome kako se moji prijatelji i ja osećamo i kako prožvljavamo to vreme, iako sam imao nekoliko pesama buntovnog karaktera ali nisam imao želju da napravim pesmu koja će pozvati ljude da se trgnu i osveste. Drago mi je jer su neke takve pesme mojih kolega izgleda trgnule ljude, oni su se osvestili i izabrali još gluplju soluciju koja je u tom trenutku izgledala genijalno i vodila ih u novo svetlo vreme. Čini mi se da ljudi, kada posmatraju stvari koje se dešavaju ovde, uopšte ne gledaju šta se dešava oko njih, u Rumuniji, Bugarskoj, Makedoniji ili Albaniji, a nažalost ili ne, to su zemlje s kojima možemo da se poredimo.

Zašto žmuriš kada sviraš?

Ne znam da li žmurim. Očigledno sam se tada opustio i dovoljno sam koncentrisan istovremeno, da ljudima i sebi mogu da pružim zadovoljstvo zbog kojeg se i bavim muzikom.

Očigledno pali, znaš da imaš vernu publiku?

Njoj ne treba podilaziti i treba joj dati ono što nosiš u sebi, ono što jesi. To je jedini način da imaš iskrenu publiku. Rastem i starim sa publikom, ne kažem da je to ogroman broj ljudi ali meni je dovoljno. Ponosan sam na kvalitet svoje publike. Pametni, normalni ljudi. Što se žmurenja tiče, najbolju definiciju sam čuo na predavanju koje smo zajedno radili nas nekoliko gitarista pre par godina, od Antona iz Partibrejkersa. Svi smo došli s gitarama, malo svirali, malo pričali, osim njega, Anton je samo govorio i pomogao mi je da shvatim zašto volim da sviram, a valjda i zašto žmurim dok sviram. Pričao je o poletanju na početku koncerta, to je prva pesma ili dve, i ako uspete normalno da izađete na pistu, zaletite se i poletite, vi dalje ne razmišljate šta radite. I vi i publika letite do kraja koncerta, do bezbednog spuštanja.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

2 Comments

  1. Chizmanoga Chizmanoga

    Веронаутика је диван албум, али ми је жао што на њему није укључена и “Проклетије”, коју смо ипак очекивали. Делује ми као одлука да се ту сад ипак не таласа…

    • ZTZ Media ZTZ Media

      Ne poznajem umetnika lično ali sumnjam da je spreman na tako trule kompromise.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image