Skip to content

Jesenje pišanje po Česima

###

Prag. Lepa jesen sliva se u opominjuću zimu. Gradu lepo stoji tromo sivilo. Oblaci se hitro kreću ali za sobom ne donose ništa osim sporog, temeljnog vetra. Vreme i doba dana su takvi da budeš počašćen i zagrljen. Sve, pa i to, ovde ide do kostiju. Bitno je mnogo se kretati. Važno je i znati kada se zaustaviti. Sesti. Odmoriti telo, manje nego očekivanja. I poći dalje.

A gde je tu Opština Bratunac? Gde su naše žrtve? To nisam rekao, ali umem da jedem knedle sa varivom. Svako selo oko Bratunca natopljeno je krvlju, našom krvlju, a ja pijem češko pivo. Sram me bilo, izdajica. Ne mislim dovoljno o Golgoti i golgotama. Smeta mi đubre. Smetaju mi brane. Smeta mi bestidna ružnoća, smeta mi što lepota uzmiče. Sve mi smeta i nemam snage da mislim o svojima. Dakle, mrzim ih. Mlakonja koji mrzi svoje seme. Sve svoje mrzim i sve tuđe volim više nego svoje.

Eh, mržnja…

Mrzelo me vući nogu pred nogu. Prostran grad, ulicom i duhom. Bankine izgledaju dalje jedna od druge nego što jesu. Konačno, taj mali plato. Objekti nisu grandiozni, velelepni. Ništa veličanstvenog nema u njima. Ne bi se, tako svedeni, dopali ljudima novog doba. Zlatnog doba. Od njega ne bi mogao da se napravi spomenik pražnjenjem i uklanjanjem inventara. Te kuće nam ništa ne bi vredele za nadogradnju ili mural kakvom kralju. One su sasvim nebitne i mi smo, grešni, tu zbog onoga što u sebi sadrže.

###

Šta su sve oni radili nama, malo je i to što smo ih klali. Pre ulaska u muzej proverio sam da li kod sebe imam NATO kasetnu bombu. Možda sam negde u Slovačkoj zaradio ožiljak metka agresora, daj bože. Počinje da me hvata panika. Ne umem pronaći dovoljno skupe rane da bih ušao, a potom izašao iz željenog objekta kao osoba prihvatljiva osobama najsličnijim meni.

Eh, najsličnijim…

Kakav li je to pakao, biti pocepan na tri izgubljena dela. Možda je to gore od bola. Manjak jednog dela bića ne može da nadomesti nedovoljno postojanje druga dva. Jesi li Čeh? Ili još gore, Nemac? Ne daj bože – Jevrejin?! Šta je od tri jače? Koja te krhotina trojine vuče i oblikuje? U kom se zabranu sakriješ kada zakucaju aveti sumnje i nesigurnosti? Kojim ti slovom ruka krene kad se latiš olovke? Na kojoj ti hartiji spavaju sveci? Imaš li svece i hodaš li spokojno Karlovim mostom ako ih nemaš? Kako te oni gledaju ako ih nemaš? Kako govoriš, kako sanjaš, na kom se jeziku javljaš ljudima na ulici?

Kojim ljudima se javljaš?

“Dobar dan Zlatko, a zašto ne napravite nešto lepo o našim žrtvama, krv ti krvavu, Pakoviću izdajice, zapamtićeš ti!”
foto: tanjug

Ispred muzeja Građaninu K, fontana. Ako se to može tako nazvati. U njoj dva metalna čoveka, sečeni na kriške, k’o hleb, onaj gumeni iz marketa. Vrte se i raspolućuju oko svoje ose, besciljno, haotično, nespokojno. Figure u stalnom pokretu koje nikuda ne idu. Divljanje mirovanjem.

Šta li rade ti muškarci? Da li je moguće da mokre? Da, mokre. Vidi im se i ona stvar. To uopšte nije lepo. Nije dostojanstveno. Goli muškarci ne smeju biti sami. Lepo smo se dogovorili da je to prikladno samo pre nego što idu da poginu, budu ubijeni ili zarade mnogo novca. A po čemu to, moliću lepo, pišaju te užasne figure koje nećemo umeti da objasnimo našoj nezaštićenoj deci?

Po Češkoj Republici. U Pragu. Ispred muzeja Građaninu K.

A Jasenovac? A zločini NDH? Jasenovca se nisam setio. Iskreno, težim da o Jasenovcu mislim što manje. Ne prija mi. Probao sam da svakog dana mislim o žrtvama Jasenovca, s njima ležem i ustajem, pa su mi rekli sam postao nekako drugačiji. Od kako ne mislim o Jasenovcu uz svaki obrok prijatelji su primetili da mi se raspoloženje popravilo ali ne bez posledica. Moje biće, njima potrebno u životu i na koje su se navikli, jeste pokazalo izvesne znake napredovanja ali moje biće koje im je neophodno na braniku otadžbine nije se pojavilo na vežbama povratka u jamu. Ima tome barem tri puta, sve se beleži, i ne bih smeo da se iznenadim ako budem ispaštao sledeći put kada se budu brojali mrtvi u jami, a mene nema.

Eh, nema…

###

Nakon bližeg ispitivanja ispostaviće se da dva gola muškarca ispuštaju mokraću, koju glumi voda, na svoju jedinu, najvoljeniju državu. Prvi od njih stoji iznad Praga, drugi iznad Brna. Verovatno je to čuveni sukob između Boemske i Moravske Češke, čiji impotentni dobačaji urina, koga glumi voda iz praškog vodovoda, svršavaju po obroncima ove lepe zemlje sa bogatom istorijom zla i netrepeljivosti. Podatak koji Čehe kvalifikuje da budu pravi Evropljani, kao i Srbe što kvalifikuje, ali mi ne dozvoljavamo da se piša po našoj zemlji i zato neće da nas prime. Čista ljubomora, ako me pitate.

Zato više ne idem na Štrand. Ljudi misle da živim sa zaleđenim leševima u glavi te da mi odlazak na plažu, gde su mi komšije bacane pod led, teško pada. To sunarodnici jako poštuju i zbog toga misle da sam fin. Meni se samo ne dopada muzika i narod koji voli tu muziku ali srećom ne pričam sa sunarodnicima, pa ne znaju da nisam fin.

Urbani mit kaže da će se Moravci i Bohemijanci pomiriti kada se mlazevi mokraće, koju za ovu priliku igra glumica voda, jednog dana ukrste na sredini mape. Koliko li je miliona litara urina prosuto po građanima i građankama Češke, to zna samo masivna mapa te zemlje, koju glumi željezo ili tuč, ne znam. Po njoj se, toj Češkoj koju tumači legura metala, jedan ljudski otpadak, u ovom slučaju voda, godinama bespotrebno izliva na sramotu svakog Čeha i Čehinje. Proverite da li je autor, umetnik David Černi živ. Brinem za njega. Ako se mlazevi mokraće ne ukrste u skorije vreme nešto mora da ode: ili on, ili njegovo delo.

Jer, Češka nema kuda da ode.

A onda neće biti više nikakvog problema. Moravci će preći na pivo, Bohemijanci će uzgajati vino klimi uprkos. Potonji više neće „pevati“ dok pričaju, a prvi će se navikama približiti Nemcima. Police sa knjigama više neće pucati kada stavimo Kunderu i Kafku jednog pored drugog.

Neće postojati Černi, ili njegovo nedostojno delo. Onda ćemo pričati o nečem veličanstvenom, makar to bio jedan pišljivi praški plato. Važno je da ta veličastvenost nastane uklanjanjem, pražnjenjem i čišćenjem sadržajnosti, pa će se onda steći preduslovi da prvo postane nacionalno blago, a potom i svetinja.

###

Predstava Zlatka Pakovića „Srebrnica. Kad mi ubijeni ustanemo“ biće prikazana na ovom linku, 8. oktobra u 21 sat.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image