Skip to content

Marčelo: Prodaja naroda je naša budućnost

“Možda naše društvo jeste obremenjeno i drugim problemima, ali mislim da je koren, srž tih problema nesećanje. Staklena bašta, inkubator za druge probleme. No, da napomenem zbog ljudi koji se dvoume je li Higijena nesećanja knjiga za njih: nije to priča od glave do pete uronjena u tzv. angažovanost. Kao i u slučaju muzike mog benda, aktuelno ovde i sada predstavalja pozornicu na koju izvodim junake, ali reflektori su na njima, na njihovom pokušaju da osmislotvore sopstvene živote; analiza bine i scenografije je usputna (premda ne nevažna). Sudbine likova, lom koji u sebi nose, to je oduvek za mene bilo suštinko pitanje književnosti: ko su ti ljudi?”, govori mi pisac i muzičar Marko Šelić Marčelo, koji je u Novom Sadu predstavio drugi tom knjige Higijena nesećanja, iz trilogije Malterego, koji uskoro dolazi u knjižare. Prekidam mu govor odmah i pitam Marčela ko smo mi, šta smo, ovde i sada?

“Nije da postoji sažet, nije čak ni da postoji konačan odgovor, a čak ne verujem ni da je samo jedan. Za tim se odgovorima stalno traga. To čine i junaci, i čitaci, i autori. Pri svakom novom čitanju iznova se zapitamo šta je Raskoljnikovu, Mersou, Hamletu, šta ih tačno nagoni na njihova činenja i nečinjenja.”

Da li smo postali suvišni ljudi?

Tema je direktno dotaknuta u jednoj od poslednjih glava dolazećeg drugog toma Higijene nesećanja. Suvišan čovek kao književna odrednica u vezi je s ruskom književnošću, gde je to osoba “nesinhronizovana” sa stvarnošću, čovek neverovatnog potencijala – i neverovatne nesposobnosti da taj potencijal ostvari. Otud biva gord i ne uspeva da se poveže s ljudima, ne uspeva da se poveže ni sa sobom, to su ne baš dopadljivi, osorni tipovi. Roman pak sugeriše ko je suvišan čovek ovdašnjice i sadašnjice: jedan od sporednih likova (već je i sama njegova sporednost, je li, indikativna) – blag čovek, častan, porodičan, neporočan, tolerantan i altruista, obrazovan. Ukratko, sušta suprotnost gornjem opisu književnog termina. Ali on oličava savremenog domaćeg suvišnog čoveka, jer njegove vrline nisu potrebne jednom ultimativno pokvarenom društvu, koje ih grubo i s ociničenim podsmehom obesmišljava.

Što nas dovodi do intelektualnosti koja u srpskom, ali i brojnim društvima sveta, sve više izaziva antagonizam?

Stigli smo dotle da se ta reč gotovo sasvim ishabala, a njeno značenje postalo elastično i zamagljeno. Sad se njome u stvari hoće reći da je neko snob, beskorisna nadžak-baba, a ne misleće biće čiji sud šire mase valja da uzmu u obzir. I ishabali smo tu reč svi zajedno.

Da li je i to deo osvete mediokriteta?

Kažem, oba faktora igraju svoju ulogu. Stanje ima veze i sa aktivnim unižavanjem intelektualaca od strane onih koji to nisu, a i sa jalovim intelektualnim odgovorom na to uniženje. Možda je to prirodna reakcija: kad nekoga intenzivno marginalizuješ, on počne da se ponaša autistično. Nešto kao „ako vam ne trebamo, ne trebate ni vi nama“.

Ali osveta mediokriteta postoji u srpskom društvu?

Postoji, o još kako. Mediokritet se, u suštini, najbolje sveti time što uništi sve što je natprosečno; kada vrha više nema, kad se on sastruže i amputira, onda najviša tačka postaje ono što je pre toga bilo – prosek. To će, na kraju, jednom, isprovocirati kontranapad – i zato ponekad žalim što nisam religiozan, jer bi se valjalo pomoliti za duše svih nas skupa. Ne preterujem, to je tako – kod nas, izgleda, nikada neće biti lustracije, ni zakona, ni odgovornosti samim tim, te će se sve zanavek svoditi na to ko kad dolazi u priliku da se sveti i kad je čiji red da jaše.

 Kako doći do te osvete u društvu koje je podeljeno kao naše?

Zakačili smo se za reč osveta, koja je inače vrlo važna u trilogiji Malterego… i ne vodi ničemu lepom.

Korektiv?

Korektiv je bolja stvar. Čini mi se da se društveno zlo toliko gomila da će glavni test, kada ovo jednom prođe, biti upravo ovo o čemu govorimo: kako se ne pretvoriti u osvetnika koji mahnito jurca i podvikuje: „Aha, ti si radio za prethodnu vlasti, sad tvome detetu nećemo dati posao pa makar bilo i pravi stručnjak, dosta se ono najelo dok je moje trpelo.“ Uostalom, ova vlast se upravo na taj način obračunava sa svima, ti si nešto kriv već i samom činjenicom što im ne ljubiš skute. Moraćemo jednog dana da zanemarimo dresove, osudimo krivce bez obzira na to koji su dres nosili i na presto postavimo Kriterijum – veličanstvo koje je takođe daltonista kad je reč o boji dresa. Tek tad može početi gajenje bilo kakve nade.

Kako da premostimo društveni jaz i zajednički, kao društvo artikulišemo ciljeve?

Ne možemo da ga premostimo. Više ne verujem da smo sposobni za to, niti mislim da je to neka svetačka stvar. Uostalom, nisam nikad ni bio bolećivo zainteresovan za slogu ako ona nije bazirana na istinama. Istina ne pripada ovome ili onome, ona je naprosto istinita. A pošto bismo se teško okupili čak i oko Bajaginog stiha “ovo iznad nas je nebo”, nema tu mnogo priče. Nostalgični pogled na čuvena četiri “S” meni nisu razlog da razmišljam o ikakvim zajedništvima s čovekom koji je red patetik, red nasilnik. Svako ko bi taj jaz da premosti – gradi most samo zato da pređe na njegovu stranu.

Problem je kada smo civilizacijski protivnici?

Tako je. Mera pakosti i gluposti do koje se stiglo čini da se bojim da nikada nećemo prevazići podeljenost. Da bi se to ublažilo i stavilo pod granice normalnosti, sledeća vlast, misli li da ne nalikuje ovoj, moraće da bude visprenija, svesna da se podeljenost ne može prevazići, ali da se mora uspostaviti klima u kojoj ona nije ovoliko otrovna.

Zašto mi je novosadski fotograf Marko Ristić ovde rekao da si ti veći rokenrol od 90% rokera na srpskoj sceni?

O, hvala mu. Taj divan kompliment verovatno je u vezi s tim što sam odrastao uz rok, iz grada sam gde su se svi ti ljudi držali zajedno, imao si samo dve strane: dizelaši, koji nose „air max“, i vi mi ostali, koji nosimo „starke“. I to je to. (smeh) A i danas slušam prog-metal, između ostalog. Dodajmo tome da Leo, moj glavni junak, ima bend koji svira upravo to. I onda eto, valjda se sličan sličnom raduje:) Ja sam ti roker koji piše i kazuje stihove na na ritam.

Ali sasvim precizno govoreći, doživljavam sebe kao pripovedača. Najpoznatije pesme mog benda zapravo su priče kamuflirane u stihove. Moja stvarna hronologija razvoja odigrala se suprotno javnoj: prvo sam pisao prozu, pa se tek onda okušao u stihovima. Ali kako su stihovi prvi objavljeni, javnosti izgleda kao da sam počeo od muzike, pa se dosetio da napiše koju knjigu, pošto to sad svi rade, je li. (smeh).

Koliko te u radu provocira srpska nepismenost?

Iskren da budem, mene više provocira pospešivanje nepismenosti nego nepismenost kao takva. Namerno i ozbiljno održavanje ljudi u stanju nepismenjaštva i prostakluka, te afirmacija tog stanja. Jedna od stvari zbog kojih mi je aktuelni režim apsolutno odvratan jeste i činjenica kroz koje medije progovara svojim istinskim glasom, bez kozmetike i prigušivača. Kad govoriš o bog-zna-kakvoj budućnosti zemlje, a „Pink“ i „Informer“ su ti glavna sredstva oglašavanja – mi smo, druže nedruže, već tu završili priču. Često se čuje ono vi to radite iz lične mržnje, pa se ljudi pravdaju. Ja pak nemam nikakav problem s tim. Celim bićem i svakom rečju ustajem protiv tog čoveka i njegovih minionsa – upravo iz dubokog ličnog prezira i iskrenog gađenja. Nikakve oblande: gadim se svega što je predstavljao i što predstavlja. Ja nemam amneziju. Ja pamtim ko je taj čovek. A Vučić 2.0 još je perfidnija, usavršena verzija originala.

Ne napadaš ga ad hominem, ali on u svim slučajevima reaguje kao da je tako; to govori o ličnoj nesigurnosti i surevnjivosti predsednika?

Pa, zavisi da li nečiju biografiju i ideologiju računaš u ad hominem, ali sve i bez toga, predsednik koji otvoreno deli građane na ove i one nije predsednik svih građana. Ovo drugo što kažeš govori o bezgraničnoj sujeti – hej, pa čovek je ovih dana instalirao ličnog Kesića, ogavno fušerskog kao i sve što stiže iz te kuhinje, tamo kao da je uslov za prijem – da si nadrealno fuš, zato što ga THE Kesić nervira. Nazad na njegove medije, ove baš njegove-njegove, šta oni rade? Nude program koji dodatno balvanizuje narod i otvoreno poručuje: „Budi prostak kao mi, to je super.“ I onda smo sve to prežvakali, dosadilo nam, više nam se i ne priča o rijalitijima i svemu tome, i tako počinje oguglavanje. Ne smemo da oguglamo. Na šta nam liči javni radar, nacionalne frekvencije, to je tema od koje nikad ne smemo odustati. Slušam neki dan glumca Jezdića, kaže da do sutra možemo govoriti o obrazovanju – dok god su masovni mediji takvi, anulira se baš svaki trud. Neće nijedna knjiga, ma kako autori marljivo na njoj radili, zakriviti tu silu ama nimalo.

Karikatura: Hugo Nemet

Pričam sa tobom nakon što sam petnaest dana spavao po četiri sata dnevno da bi drugi tom Higijene nesećanja izašao u decembru, ali neće taj roman, niti bilo koji drugi, učiniti bilo šta naročito za pismenost. Trudiš se da utičeš, radiš najbolje što umeš, ali mi smo kapi u moru i ništavnici dok god je Onaj Ko Odlučuje rešen da ljude drži u stanju koje ih prostači i kvalifikuje za jeftinu radnu snagu. To je jedina budućnost ka kojoj idemo, to je sve što postoji iza visokoparnih govora. Prodaja zemlje je passe, to se već radilo. Prodaja naroda je konačni koncept i dovršetak propasti.

Zanimljivo.

To nam se saopštava gotovo direktno, samo fali kajron dole sa titlom: „Ljudi, svi vi talentovani, obrazovani, pošteni, pa nisu ovo devedesete, granice su otvorene. Izvolite, idite. Vidite da ste suvišni. Ovde se drugo hoće, hoće se mrtvo more i jeftina radna snaga kojoj neće pasti na pamet da se buni ili išta zapita jednom kad im plata bude 400 evra. Jer, najviši vrh sveta nije Monteverest. Najviši vrh je Whateverest. U taj alpinizam ja vodim ovaj narod. I već s 250 evra taj vrh se vidi, kamoli s 400. Hej, pa do juče smo imali nepismenog predsednika, šta je vama? Pa mi najdirektnije govorimo klincima da danas, evo sad, smesta bace knjige, šta će im? Vi knjigaši, izvolite lepo preko granice. Ja sad nisam predsednik svih građana, ali postaću. Tako što vi odete.”

Razbij kosovski mit u jednoj rečenici?

Ne mogu. To nije tema za jednu rečenicu.

U redu, kako bi otreznio čoveka u dotičnoj zabludi?

Narativi poput kosovskog nisu ekskluzivno naši, narodi se sa velikim tragedijama obračunavaju upravo tako: mora se nekako dati smisao pogibelji tako stravičnih razmera, to je zdrava narodna psihologija i nije sporna. Sporno je kada se mitski sloj u tom narativu shvati bukvalno i kada se na tome ostane vekovima kasnije, kada ne možeš od tog dela da se odlepiš. Da se vratimo na početak, zato je nesećanje problem, stalna potreba da se stvarnost mitologizuje, umesto da se prihvati i kaže: „Imamo mnogo toga dobrog, i to nam je na ponos, ali, dođavola, imamo i lošeg, hajde da se suočimo i razdvojimo šta je šta.“ Ako gledaš najnoviju istoriju, mi vrlo dobro lociramo šta treba glorifikovati: upravo ono loše. S druge strane, kad branimo nešto što jeste istinski lepo, važno, dobro – to činimo nepotpuno, s rupama. Recimo, najveći zagovarači pisanja ćirilicom vrlo često prave pet gramatičkih grešaka u jednom pasusu. Braniti jezik ne znači samo braniti trideset slova.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

2 Comments

  1. Dulesa Dulesa

    njesra

    • ZTZ Media ZTZ Media

      Primljeno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image