Skip to content

Janjić: Ne bih mogao da intervjuišem Vučića

“Postoji ideja, i pretpostavljam da će se ostvariti, da se od naredne školske godine broj mesta na Odseku za medijske studije podeli na dva i da polovina studira novinarstvo, a polovina PR. Ne znam kako će to izgledati, svi koji rade na odseku su iz sveta novinarstva, moraće da se snađu u drugačijoj ulozi, koja u određenim segmentima podrazumeva radikalno drugačije strategije od onih kojima se bavi novinarstvo. Mislim da je takva podela ipak poštenija zbog tržišnih potreba i praksa je pokazala da veliki broj studenata novinarstva završi na pi-aru; zašto onda da ne dobiju obrazovanje na smeru koji ih intimno zanima. Moje srce je na strani novinarstva i rekao bih da oko petine studenata ostavlja nadu da bi mogli da se bave novinarstvom na odličan način”, kaže Stefan Janjić, asistent na žurnalistici novosadskog Filozofskog fakulteta, urednik Fake News Tragača, koordinator projekata u Novosadskoj novinarskoj školi i pisac knjige “Ništa se nije desilo”.

Kao i njegove brojne kolege, naš višestruko nagrađivan sagovornik nedavno je bio meta pretnje preko društvene mreže Fejsbuk, zbog čega razgovor otvaramo pitanjem dokle je istraga stigla?

“Dobio sam informaciju od advokata, koji me je zastupao zahvaljujući NDNV-u, da me taj dečko više neće uznemiravati. U jednu ruku to me je smirilo, ali bih želeo da znam šta stoji iza te pretnje i kako je nekome palo na pamet da mene poveže sa biznisom dojava iz kladionica, sa kojima nemam nikakvog dodira.”

Da li te je strah?

Ne. U prvom trenutku, kada samo dobio poruku, kada je dečko napisao da zna gde živim i kuda se krećem, bio sam uplašen, ali je taj strah brzo prošao jer život mora da ide dalje. Ne mogu da se skrivam od dečka iz Beograda koji me sumnjiči za nešto što nisam uradio.

Možemo li reći da je u Srbiji otvorena sezona lova na novinare?

To je veoma jasno, iz velikog broja očiglednih primera. Spaljivanje kuće novinara, novinarki KRIK-a je obijen stan i nikada se nije razjasnilo da li je to bio napad na nju kao građanku ili novinarku, drugoj novinarki KRIK-a su obili roditeljsku kuću, a tu su i primeri sa ukradenim laptopovima i pretučenim novinarima.

Neko je provalio u redakciju kolubarske.rs, ali ništa nije ukrao, šta ti to govori?

Urađeno je nešto vrednije od krađe opreme, ostavljena je poruka “tu smo i posmatramo vas”.

Možemo li očekivati eskalaciju nasilja?

Sigurno. Ubeđen sam da će ovo što se dešava u Srbiji morati da se okonča nekom vrstom nasilja.  Kolike će biti razmere tog nasilja i kakve će posledice imati zavisi od prisebnosti pojedinaca koji uspeju da očuvaju zdrav razum u ovakvom društvu. A to je sve teže.

Zašto društvo ne reaguje i zašto građani ne doživljavaju javne servise kao svoju imovinu, a pretnje novinarima kao pretnje uperene protiv njih i njihovih interesa?

Za tu vrstu shvatanja je potreban viši nivo društvenog razvoja i u tom smislu meni su protesti “Podrži RTV” bili više iznenađenje nego nešto očekivano, jer su građani ustali u odbranu nečega što sa stanovništa njihovih prava deluje apstraktno, ako imamo u vidu da su narušena njihova osnovna prava, na penzije u izvesnom smislu, na obrazovanje, zatim pravedno i brzo suđenje. Kada stvari koje se njih mnogo neposrednije tiču ne izazivaju rekacije, nisam iznenađen što građani danas ne ustaju u odbranu medija.

Da li su profesionalni i odgovorni mediji ključ?

Ne mogu to objektivno da sagledam iz svoje pozicije. Kao što bi svaki matematičar rekao da je suština univerzuma u matematici, meni deluje da bi se ogroman deo problema ove države rešio kada bi novinari bili slobodniji, ali možda grešim.

Ovo te pitam u svetlu fenomena Donalda Trampa i Borisa Džonsona; jesu li emocije danas važnije od činjenica?

Mislim da su emocije u tom smislu uvek bile važnije, ali da oni koji su bili na pozicijama moći nisu sebi dopuštali ovakav izliv emotivnog. Strašno je bitno da u ovoj eri razumemo kako funkcionišu naše emocije, pogotovo kada nam se neke vesti ili obraćanja dopadnu. Da budemo svesni dopadljivih laži kojima bismo, da na tren razmislimo, pronašli milion logičkih mana, ali su prosto lepe i u toj lepoti zaslepljujuće, pa je prijatno verovati u njih.

Takozvani confirmation bias?

Da. To je uzelo maha, što vidim i na primerima tekstova iz Fake News Tragača, kada se na društvenim mrežama pojave izmišljene pozitivne priče. O plemenu u Africi koje ima sjajan način za rešenje sukoba, ili o dečku iz Čačka koji je pomogao starici da pređe ulicu, a na slici je prizor iz Belorusije. Kada objavimo analizu takvih dezinformacija, dobijemo komentare čitalaca poput “nemojte da se bavite ovim, to su lepe, motivacione priče”. Poruka iza toga je “ne interesuje nas istina, interesuju nas emocije”.

Utisak godine za Fake News Tragač?

Niz lažnih vesti, koje je prenosilo više desetina medija, u vezi sa vlasnicima pekara albanskog porekla, zato što je to primer koji dokazuje do kakvih zastrašujućih posledica može da dovede koktel nacionalizma, govora mržnje i laži u medijima. To su lažne vesti koji su tu da nas zabave, ili da nas ubede na glasamo za određenu političku partiju, to su vesti koje su dovele gomilu manijaka pred prekaru čoveka koji je građanin ove zemlje i plaća porez, doneli su svinjske glave, vikali “ubij, zakolji, da šiptar ne postoji”. To je trenutak u kojem me je posao, koji inače doživljavam zanimljivim, učinio do srži uplašenim.

A migranti?

U poslednje vreme je prilično teško analizirati dezinformacije o migrantima. Oni su najugroženija grupa zato što nemaju nikoga ko bi ih branio i zastupao njihove interese, nemaju vremena da se brane od lažnih vesti i ne znaju naš jezik, a ni institucije tu ne pomažu. Pronašli smo vest na Instagramu da je u Srbiju za jedno veče ušlo 50 autobusa sa migrantima iz Mađarske i postavili smo pitanje MUP-u da li je to istina. Oni nisu mogli da nam odgovore jer ne prikupljaju takvu vrstu informacija. Sa svih strana ste blokirani, a laži o migrantima dolaze do tog nivoa da se priča da jedu pse po Vrnjačkoj Banji, da masovno upadaju u kuće, zauzimaju srpska sela i kada se desi da dokazano urade nešto loše, to se više ne gleda kao eksces, kao pojedinačni primer, nego kao dokaz svega što smo prethodno slušali, iako te prethodne priče uglavnom nemaju veze s mozgom.

Ipak, ova vlast se nije obrukala u migrantskoj krizi?

Kada bi me pitali šta bih izdvojio da je ova vlast dobro uradila, s obzirom na političku i ideološku pozadinu ljudi koji vode ovu zemlju, rekao bih da su se postavili iznenađujuće empatično na početku krize. Naravno da u tome ima udela njihova potreba da se u širim krugovima pokažu kao liberalni i dobri domaćini, ali mislim da će, kako se situacija bude zaoštravala, i oni reagovati iskrenije i bliže svojim izvornim uverenjima.

Kako je Fake News Tragač došao na ideju da najveće medijske lažove “nagradi” zlatnim (Alo), srebrnim (Informer) i bronzanim (Kurir) Pinokijom?

Želeli smo da na kraju 2018, kada samo proslavili prvi rođendan, skrenemo pažnju na medije koje nas najviše lažu. Pinokio tu daje dodatnu komponentu, u izvesnoj meri je, barem meni, duhovita, ironična nagrada nekome ko nikakvu nagradu nije zaslužio, a bogato se nagrađuje svakog dana položajem i državnim novcem. Međutim, kao građanin ove zemlje koji se bori protiv lažnih vesti, ja svakom platom, svakim honorarom, delimično finansiram i dalju proizvodnju lažnih vesti tih medija preko ubranog poreza. To je strašan apsurd i nadam se da će što pre biti okončan.

Kako racionalizuješ to što ljudi vide o čemu govoriš i kažu “pa šta”?

Isto kao što lako prelazimo preko toga što svojim platama i porezom finansiramo plate plagijatora kao što su Siniša Mali i Jorgovanka Tabaković, finansiramo bogaćenje članova i bliskih saradnika vladajuće stranke na svakom kilometru izgrađenog autoputa. Ovo je samo deo ogromne slagalice kojoj se ne vidi kraj. Kada se krade na sve strane, zašto bismo se brinuli oko par miliona dinara koje dobijaju Dragan J. Vučićević ili Milan Lađević i slični.

Da li novinarstvo mora da očisti samo sebe i da li je to moguće bez institucija?

Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Pre dve godine smo imali inicijativu ministra bez portfelja Nenada Popovića da se osnuje državno telo koje bi se bavilo proverom lažnih vesti. Kompletna novinarska javnost je reagovala negativno, jer se to nije videlo kao sistem institucionalizacije i podizanja profesionalizma, nego kao nova alatka cenzure i represije. Sva tela koja bi trebalo da se bave regulacijom medijskog tržišta su u izvesnom smislu ograničena.  Savet za štampu ima profesionalni, ali ne i realni kapacitet, zato što njegove odluke ne proizvode osetne posledice po medije koji svakog dana krše profesionalni kodeks. S druge strane, REM ima mogućnost da realno deluje i lupi po džepu te medije, ali on tu mogućnost ne koristi zbog političkih pritisaka. Ni sa jedne strane nismo zaštićeni, ali da li bi država trebalo da ima direktniji upliv u to – bliži sam odgovoru “ne”. Čak i po cenu da imamo ovakve tabloide. Ako se oslonimo na državu nadrljali smo, jer je država, odnosno njene institucije, u ovom trenutku gora od tabloida.

Da li si pobornik lustracije u medijima?

Bilo bi lakše kada bi društvo spontano odbacilo likove kakvi su gospođa Milijana Baletić i slični novinari sa javnih servisa devedesetih, jer bi došlo do razvoja konsenzusa da je to nešto čime ne teba da se ponosimo. Danas to nije slučaj, mislim da će i D.J.V. dočekati lepu i udobnu starost, vrlo komfornu. Ne znam koji bi to bio mehanizam kojim bismo mogli da se obračunamo sa takvim novinarima, niti bih uvodio akreditacije za novinare. Ne znam ko je merodovan da proceni ko je dobar novinar, a ko ne, i to je previše složen posao da bih umeo da predložim gotovo rešenje. Mislim da se taj problem rešava društvenom katarzom u kojoj ćemo imati barem osnovnu predstavu o tome ko se ponašao protivno svim novinarskim načelima i takve ljude s gnušanjem odbaciti.

Ipak, pre katarze idu priznanje, suočavanje, pokajanje i oprost, da li je to ovde izvodljivo?

To je jedna od tema kojom se bavi moja disertacija, ovih dana sam u stručnoj literaturi koja je uglavnom fokusirana na javno mnjenje u Nemačkoj posle Drugog svetskog rata, na to koliko je nemačkom drušvu bilo potrebno da se pomiri sa onim što je učinilo. Literatura sugeriše da je potrebno oko 30 godina da se mejnstrim obrasci društva promene i to nije daleko od istine. O nekim stvarima koje su bile nezamislive pre 30 godina danas se razgovara, jedan od primera je položaj LGBT populacije. Neke od tema koje smo mislili da ćemo prevazići još nisu dobile dovoljno pažnje, ali svakako trenutni društveni, politički i kulturni kontekst nimalo ne pogoduje tome da dođe do katarze.

Kako da dopremo da ljudi koji nemaj kablovsku televiziju i internet?

Nije problem samo u tome, list “Danas” je dvostruko skuplji od “Informera” i obično sakriven iza njega. Da biste čitali “Danas” i NIN, sa svim manama koje imaju, vi morate imati neki nivo obrazovanja i rečnika. Sve je to tim ljudima nedostupno. Voleo bih da sam optimističan, ali deluje mi da je ta populacija, pogotovo ako je reč o starijim, ruralnim grupama građana, izgubljena i da se tu malo šta može učiniti. Treba se okrenuti mladima, to je jedina mogućnost.

Zamisli da si Suzana Vasiljević i odlaziš kod predsednika na sastanak, šta bi mu savetovao/la?

Savetovao bih mu da bude malo pristojniji. Kada upoređujem vlast DS, koje se ne sećam dobro jer sam bio vrlo mlad, i SNS, u meni sa javlja neka vrsta nostalgije koja možda nema uporište u logici, ali kada pogledam Borisa Tadića vidim čoveka koji je bio daleko kulturniji i nije me bilo sramota njegovih javnih istupa. Nisam se osećao poniženo kao kada gledam Vučića. Nažalost, on je uspeo da izgradi odličan imidž suprotnim, siledžijskim ponašanjem i kao građanin nemam razvijenu strategiju kako to fiziološki da podnesem. Ne mogu to da gledam, čak i kada ga intervjuišu profesionalni novinari, kada očekujem pitanja od javnog interesa, stalno je u meni neki grč jer znam da će na njih odgovoriti strašnim bezobrazlukom i nepoštovanjem. Imam strah od tog čoveka, ne bih umeo da uradim intevju s njim.

Kako da objasnimo ljudima da nisu svi političari isti?

Teško. Čoveku koji ne čita vesti svakog dana i nije upućen u svaku sitnicu, lakše je da sve smesti u jednu krajnost, uz ciničan komentar. U tom smislu je mnogo zahvalnije reći “svi su oni isti”, pogotovo što ta rečenica u sebi ima izvesnu dozu analitičkog, kritičkog prizvuka, nego pokušati pronaći izvesne nijanse, a nijanse razmišljanja su suštinski važne za ovo društvo. Skepticizam – da, cinizam – ne.

“Šta je trebalo da se desi”, kako sugeriše naslov tvoje knjige?

Vraćamo se na ranija pitanja, trebalo je da progovorimo o onome što nam ne prija, o prošlosti, o onome što bi moglo da poljulja privid o idealu porodice, istorijskog nasleđa, hrišćanstva, ništa od toga se nije desilo. U Republici Srpskoj izbore ne može da osvoji niko ko bi rekao da je u Srebrenici počinjen genocid, u Hrvatskoj niko ko bi dosledno insistirao na istraživanju jasenovačkih žrtava, a u Srbiji niko ko bi govorio o zločinima nad kosovskim Albancima. Vi u ovom stupnju političkog razvoja morate stalno da koketirate sa nacionalizmom da biste ostvarili dobar izborni rezultat. Naravno da postoje političari koji otvoreno govore o tim pitanjima, u tom smislu kandidat za koga sam glasao na prethodnim predsedničkim izborima nije rekako ništa čega bih se ja danas postideo, moja odluka je bila na mestu, ali moja strana nije bila pobednička, niti mislim da može biti pobednička u budućnosti.

Rekao si da je knjiga neka vrsta vežbe empatije; da li je to reč skuplja od Kosova?

Pitanje je koliko bi ljudi to bilo spremno da čuje. Lako je osuditi nacionalizam i šoviznizam, ali moramo da pokušamo da razumemo odakle izviru problemi i frustracije nacionalista i šovinista. Često je tu reč o ljudima koji su na ivici egzistencije. Ne mogu da očekujem od čoveka koji radi za fabričkom trakom 12 sati da čita Kiša kod kuće, ti ljudi su umorni od svega. Važno je da ne pravimo elitističku distancu od takvih ljudi.

Zašto gledam dešavanja u Cronoj Gori i vrti mi se isti film kao 1991?

Zato što se ista vrsta priče ponavlja non-stop, uz malo narativnog osveženja, ali je koncept identičan. Jasna podela na “nas” i “vas”, crno-bela polarizacija, insistiranje na divljačkoj mitomaniji i neshvatanju vremena i prostora u kojima živimo.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image