Skip to content

Vava: Poštovanje Japanaca me je pokrilo ušima

###

Građani i građanke okupljeni oko inicijative „Dva minuta tišine“ (dalje 2MT) nedavno su obeležili dve godine od kako svake nedelje ćutnjom ukazuju na goruće društvene probleme u Srbiji i Novom Sadu zahtevajući rešenje po meri svih nas. Zato danas ispred mene sedi jedan od osnivača pokreta, čovek jasan, srčan i, to mi se uvek dopadalo – glasan. Kažu da ko priča glasno, emotivno i gestikulativno nema šta da krije, a novosadski fotoreporter, aktivista i kako kaže u šali – borac za čoveka Vladimir Jovanović Vava ćuti isključivo nedeljom na Trgu slobode. Dok pijemo vino kažem mu za novinarski običaj da tokom pripreme za intervju pažljivo biramo šta želimo da izvučemo od sagovornika. Najčešće su to informacije, analize ili emocije i pošto su nam informacije poznate hteo sam da otkrijem kako se Vava emotivno oseća nakon dve godine ćutanja, rada, stoicizma i trpnje pogleda apatične i na momente osuđujuće malograđanske klape u Novom Sadu.

„Od mene ćeš pre dobiti analizu pošto sam emotivan kao nakovanj. Moram da budem takav, ne bih mogao da izdržim dve godine, svake nedelje. To je i prijava protesta, i ispunjavanje normi, i faking taksta od trista dinara jer ne želim da iko proziva 2MT da nešto radimo protivzakonito. Kada smo počinjali 2015. koncipirali smo protest tako da nikoga ne vređamo, napadamo i da ne sputavamo slobodu kretanja građana/ki. Poenta je da se vidimo, prenesemo poruku i da slučajni prolaznici zastanu na ta dva minuta, vide o čemu se radi i nastave dalje ali da razmišljaju o tome.

Da prime poruku?

Da, da kažu „video sam neke ludake u centru, pričaju nešto“.

Da li je 2MT obračun sa ili prozivanje države?

Moramo prvo da vidimo šta je država. Po nama, država nisu političari, država su građani i građanke, sa svim pravima i obavezama. Mi se nalazimo u republikanskom uređenju, biramo predstavnike koji idu u Skupštinu i mi smo ti koji vodimo državu. Država nije ni DB, ni vojska, ni policija, političari, premijer, predsednik – država smo mi. Mi se ne obračunavamo sa državom, nego sa onima koji sebe zovu vlast. Političarima koje gledamo od kada smo dobili višestranački parlamentarni sistem, banda koja nas je zajahala pre 30 godina i ne silazi s vrata. Samo se menjaju, svi, u dva, tri kruga, i mi nismo imali političara koji je danas živ i hteo je da uradi nešto za građane. Radili su za sebe, svoj džep, stranke, prijatelje i tajkune.

Vi se ipak morate obratiti i institucijama?

Njima i građanima. Cilj 2MT nije da stojimo na Trgu i bunimo se protiv nečega, cilj je podizanje svesti. Što bi Đani Lestat (Dušan Radivojević) rekao: „Menjamo svest da bi promenili svet“, to je naša ideja. Da svako od nas postane 2MT, ne da bi mi bili uspešna firma, već ideja. Da svako shvati da ne treba da se plaši ničega i nikoga, nego da krene da rešava problem koji je video, a ne da kaže „ovaj mi ne da“. Njegovo je da ti ne da, na tebi je da tražiš.

Foto: Vojislav Marković

Da li vam polazi za rukom, a ne provociram te zbog malobrojnosti skupova?

Polazi, i slobodno me provociraj. Ja ću izaći i sam i čvrsto verujem da će se i tada uvek pojaviti još barem petoro. Ljudi shvataju. Pre dve godine broj protesta je bio nula, danas u Srbiji svi protesti kreću iz Novog Sada.

Stvarno?

Hajde preračunaj. Ovi što se bunili za „švajcarce“ krenuli su iz Novog Sada. Imali smo nekoliko pokušaja protiv nasilja, plesalo je jedno leto, stali su pa su krenuli. Pa si imao „Podrži RTV“, pa ovaj, pa onaj…

A Ne davimo Beograd?

To je njihova priča koja je opet drugačija. Koncept u koji ne želim da ulazim, meni je drago da ko god da ima šta da kaže ima pravo da kaže jer ti Ustav to garantuje ako ispunš sve zakonske norme. Da izađeš na trg i nekog pohvališ ili napadneš. Ne govorom mržnje već pravom na kritiku. Žao mi je što u Novom Sadu nemamo Hajd park, neko mesto, kamen u Dunavskom parku, ili saletlu…

To mi je i pesnik Siniša Tucić ovde rekao, nedostaje nam agora.

Da, evo ti saletla, ničem ne služi osim za slikanje mladenaca. Smeta mi to i to, moj komentar je ovo i ovo, hoću to i to. Super burazeru, imaš pravo da izađeš.

Može li vaša namera da uspe bez omasovljenja?

Mi ne bi kretali u ovu priču da smo ubeđeni da to ne možemo bez velike mase. Nije poenta 2MT da skupimo milion ljudi koji stoje i ćute, mada bi to bilo fenomenalno, najčudniji protest na svetu, performans, to bi bio pogodak i ne znam koja bi vlast opstala pored toga.

Zašto gandijevski?

Analizirali smo sistem protesta, kako se pobuniti? Zašto tišina, u zemlji Srbiji, gde je buka lajt motiv, od ponašanja u porodici do ulice, ovde je buka postala zakon, svi se dernjamo, plašimo nekoga. Ponašamo se kao napušteno kuče, štene od dva meseca koje je gaženo, udarano, šutirano, pokislo, ozeblo i sad, malo sam porastao, imam i zube, mogu da ujedem ali ne smem pa ću da lajem na sve. Na senku, hrpu peska, to je buka koja nam se desila. Napušteno smo kuče bez prava i plašimo druge da ne bi pokazali koliko se u stvari bojimo.

Da li vas je kontaktirao neko iz institucija?

Ne. Nikada zvanično. Bilo je ad hok susreta sa ljudima koji rade u određenim institucijama – „Samo da ti kažem da te podržavam, ne smem glasno ali super ti je to…“

Znači li ti išta anonimna podrška?

Znači ali ne puno. Svako ko prepoznaje trud je znak da je naša ideja stigla negde. Pogotovo kada sam pešačio za Beograd, sutra dolazim na posao, hodam kao her Flik i odmah je krenulo: gde je zapelo sa Aleksinim zakonom, šta je problem? Super, dakle stigla je poruka, to je najbitnije. Mi smo tišinom podigli u jednom momentu 13 gradova, a nismo firma.

Po gradu su tračarili da ti je protestno pešačenje do Beograda bila pre svega promocija, šta bi im odgovorio?

Foto: Vava

Da, jeste! I ja sam čuo – „ti si to iz ličnog interesa“. Apsolutno iz ličnog interesa! Moj lični interes se zove Ira Jovanović, ima osam godina. Ne želim da moj lični interes za 20 godina pita „tata šta si ti uradio da meni bude bolje“, ne želim da sklanjam pogled od rođenog deteta. Novci, slava, ostalo, boli me dupe. Hoću da mom detetu napravim da živi u zdravom društvu, da napravim nju takvom da ona produži gde sam stao. Da se mi u 2MT izborimo za neke stepenice, postament za naredne korake i da ona nastavi to, širi priču i stepenike s njenom generacijom koja ne pamti Tita, Miloševića – ništa.

Kako se to zove, jedna imenica?

Idealizam. Da svima bude bukvalno idealno, jer čvrsto verujemo da možemo kao građani to da postignemo. Ne trebaju nam Pera, Mika, Laza i da idemo kao ovce, mi sami sebi možemo da budemo lideri.

Šta bi sa Aleksinim zakonom, kako racionalizuješ „ovo“?

Racionalizujem to neznanjem. Nisu meni problem političari, opšte je poznato da oni ne gledaju ništa ugroženo što nije njihovo. Kako da političar prepozna vršnjačko nasilje kada se njegovo dete školuje u Engleskoj i privatim školama? Meni su problem ljudi koji se predstavljaju kao prosvetni radnici, sa njima i sindikatima smo imali problema jer su nam se javljali ne sa otvorenim pretnjama, već…

Foto: Dragan Rusov

Ko?

Razni likovi koji se nisu predstavljali, iz sindikata.

Kog sindikata, ima ih mnogo?

Brdo. Nebitno je ko su, dobio sam povratnu informaciju šta koči. U Aleksinom zakonu stoji klauzula u kojoj piše da će za svakog prosvetnog radnika, ukoliko ne primeti i ne reaguje na vršnjačko nasilje, postojati mogućnost da ostane bez licence. E, onda je krenulo – „vi nama hoćete da date otkaze“, kao da će svi prosvetni radnici završiti na ulici ako se usvoji taj zakon. Piše lepo u kom slučaju. Ako si ti tu rečenicu, da postoji mogućnost da ćeš ostati bez licence ako ne reaguješ na vršnjačko nasilje, pročitao tako da je to po difoltu otkaz, onda smo mi u mnogo većem problemu nego što mislimo.

Možda je to profesionalna ljubomora jer radite posao sindikata?

Neko mora (smeh).

Neko to ipak mora da izglasa, a svi znamo za onu fotografiju iz Skupštine – vladajuća većina uopšte nije glasala.

Kao, „mi nismo tu“. To se zove zloupotreba Parlamenta. Ne možeš da budeš uzdržan, po parlamentarizmu ti si tu da budeš „za“ ili „protiv“. Jel’ dobijaš platu za to? Ne možeš da sediš unutra i da ne dižeš ruku baš za ništa.

Koji je interes vladajućih poslanika da ne glasaju za zakon koji će čuvati i njihovu decu, decu porodice i prijatelja?

Oni ne razmišljaju tako. „Ja sam sada na vlasti i ukoliko neko moj bude imao problema sa vršnjačkim nasiljem ja ću se pojaviti tamo kao narodni poslanik i ja ću tebi ovo i ovo ako mom detetu ne bude bolje. I onda će taj da se uplaši i čuva to dete kao belog medveda, a ostalu decu ko šiša. Ne shvataju Aleksin zakon kao sistem rešavanja problema nego šta mi imamo od toga.

Karikatura: Hugo Nemet

Čini li ti se da vas doživljaju kao pretnju, da bi usvajanjem zakona priznali da ne rade svoj posao?

To bi za njih značilo da je ulica pobedila i da su građani došli do direktne demokratije.

Tu smo. Zato je važno pažljivo birati zahteve svakog protesta.

2MT nikada nije tražio smenu ijedne lasti, a imali smo šarenu vlast i sve smo ih napadali. Prvi protest za Žeželjev most – imao si SNS u gradu, DS u Pokrajini i SNS u državi. Napali smo sve jer most nije gotov, ne interesuje me ko je tu kriv, a ko nije. To je vaš problem da se dogovorite, moj problem je što ja ne mogu da pređem reku. Nemaš ti taj problem, ti ionako letiš ili te voze pa ne primetiš. Ja nemam svaki put za putarinu auto-putem, pa idem starim, sorry.

Ili peške (smeh)

(smeh) Da, zakonski ne smem da pešačim auto-putem. Političari žive u svom balonu, odvojeni od pravne države, građana, ne vole našu decu i ne žele da urade nešto dobro za njih jer se ne nalazi u njihovoj agendi. Osam meseci je bilo potrebno da se promeni Zakon o policiji, takozvani Tijanin zakon. Dva slova da se promene! Ukoliko dete nestane pisalo je da potraga počinje nakon 48 sati od prijave, sada je promenjeno na 00. Ko tu ima šta da izgubi, šta da dobije? I šta se desilo kada je usvojen Tijanin zakon – sva deca koja su prijavljena nestala 80 posto je nađeno živo i zdravo. Da li sam nešto uradio dobro za društvo? Da, i ti si sproveo to dalje pošto ja nemam moć da glasam za Zakon ali ti kao moj predstavnik imaš zato što ja tebi komandujem, a ne ti meni. Ja sam taj koji te plaća.

Foto: Vava

Dokle ćete ćutati?

Dok se ne srede svi poblemi. Mi smo oročeni. Imamo rok trajanja.

Dobro, ali problema će uvek biti?

Pa, trajaće. Nije na nama. Na nama je da ukažemo problem, rešimo ga. 2MT je učestvovao u skupljanju pomoći za Teodoru Milić pošto država Srbija nije mogla da izdvoji 180.000 evra. Mi smo se priključili drugim organizacijama i uspeli da se trošak spusti na 130.000 i skupili novce da devojka bude zdrava. To je ako ne i najveća pobeda 2MT, nekome smo dali život! Na kraju čujem da je određena visoka političarka potrošila četiri miliona na preglede u privatnoj klinici za svoje ministarstvo. Ali to smo imali i sa bivšim režimom, Tomicom Milosavljevićem koji se operisao u Nemačkoj.

Kao ministar zdravlja?!

Pritom! Apsurdna država, kao da nas je osmislio Daglas Adams. Leteća zgrada sa ogromnom žurkom unutra.

Kada se šetate u tišini, pa vas gledaju dokoni ljudi iz bašta pomalo kao marsovce, šta ti se dešava u stomaku, ne glavi?

Foto: Nenad Šone Mihajlović

Ume stomak da se zgrči, zatitra, da nisam sam sebe doveo u red u glavi burnije bih reagovao. Hvala 2MT, to me je promenilo. Smirilo me je, nateralo da razmišljam o svemu. Jednom smo pomogli u organizaciji povorke osoba sa invaliditetom, podrška Zakonu roditelj negovatelj. I naišli su japanski turisti. Dvojica starijih ljudi su istupili, jedan je počeo da tapše otvorenim dlanovima jer je shvatio latiničnu poruku, dok je drugi sklopio ruke i poklonio se duboko. Oni to ne rade svaki dan, to je iskazivanje dubokog poštovanja. Jedan Japanac, koji je pola sveta preleteo, poklonio se povorci, ljudima koji su gurnuti sa strane jer je ovo društvo jako spartansko i ne volimo kada neko ima problem ili j star.

Kahm, Spartanci – minus građanska hrabrost i kolektivna disciplina.

Eeeeh, mi volimo da uzimamo samo delove koji nam odgovaraju. E, to sa Japancima me je izmestilo, morao sam da napravim par koraka ispred jer su mi krenule suze. Pokrio sam se ušima jer me je pogodilo, dok mi se Japanac klanjao naši građani i građanke su sklanjali glavu zato što, zamisli, ide dete sa šetačem ili u kolicima, ili dete koje je veliko ali drži mamu kao da ima dve godine. Deca su mi posle prišla i rekla „hvala što ste nam pomogli da i mi prošetamo gradom“. E, tu se pozdravljam sa svima, pravac Bistro, tri krigle piva na eks, i ne pitaj me ništa, skidam naočare, momenat pucanja…

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image