Skip to content

StaŠa: Odigraj časno

Leto je za novinare užasna klima. Izmišljanje tema uvek je neprijatno, osim ako ti se ne posreći da u komšiluku živi Staša Vukadinović, autorka zbirke priča i pesama “Ja sam StaŠa”, čije sam drugo, prošireno izdanje ovim povodom dobio na poklon. Pročitao sam knjigu praktično u dahu i spremio se za meni retko prijatan intervju, lišen politike i takozvanih presudnih pitanja koja se u Srbiji nepodnošljivo množe. Sa otvorenom, pristupačnom devojkom jako pametnih očiju pričam u nama omiljenoj kafani, nismo bliski prijatelji ali stičem utisak da bi mogli da zborimo duboko u noć, o stvarima navodno nevažnim, stvarima koje nas svrbe do neizdrža. Ona o tome zna više od mene, veštija je u njihovom raščlanjivanju i pre nego pokušam da joj otvorim mozak i dušu pitam je prosto i ljudski: kako je, danas, ovde?

(smeh) Baš sam pričala juče nekome, postoji čovek kojeg znam dugo godina, sretnemo se slučajno na svaka dva meseca i uvek me pita kako sam. I ja uvek kažem „odlično“. Poslednji put je rekao da mu je to sumnjivo, to da sam stalno odlično.

Da li si?

Ma kakvi. To je pristojno reći ljudima koje srećeš u prolazu.

Sada smo na intervjuu, mene zaista zanima kako si, sada i ovde?

Dobro sam. Stvarno. Ne dobro u fazonu vatromet, ptice i cveće, nego normalno dobro.

Neopisivo mi je zadovoljstvo da radim intervju u kome neću eksplicitno pričati o politici.

Odlično, ionako sam teški duduk. Ja svoju političku misao najčešće kreiram uz pomoć najbližih prijatelja, koji sve prate i sve to duboko promišljaju i često komentarišu. Pa čak i kad neku pojavu pokušam sama da promislim i dokučim, obavezno pitam i njih šta o tome misle, čisto da se proverim.  Ja sam navodno apolitična, a zapravo nisam, samo smatram da moja reč u moru onoga što se govori o tome, znaš i sam, nije dovoljno vredna da  bi bila prepoznata u tom moru.

Razumem, to je ona izlizana Brehtova, da je politika cena cipela, hleba, računi za stan, naš pasoš…

Glasam, odgovorna sam, pratim donekle šta se dešava ali mi se nekada učini da će to nekako da pojede moj život.  A moj život mora da se dešava. Imam i priču/pesmu o tome, volela sam pre da budem učesnik u tome, kao klinka sam išla na proteste i sve po redu…

Pročitao sam, zašto je to prslo, zašto si batalila taj život?

Paaaa, moja sestra je devedesetih bila srednjoškolka/student i bila je poprilično angažovana, strastveno je sve pratila i u svemu učestvovala, pa sam ja valjda pored nje i roditelja skapirala da se to sve i mene tiče. A posle, posle se nešto desilo, mislim da mi je nekako moj “mikrosvet” postao prioritet. Jao, rekla sam “mikrosvet” a u poslednje vreme, kada ljudi kažu „mikrosvet“ meni se sloši. Ili mi se od konteksta u kojem je to izgovoreno sloši. Znaš, nemoj me zezati, pa i taj tvoj mikrosvet je okružen nečim. Ne mogu ja da budem srećna ako se sve oko mene raspada.

Doći će ti plima fekalija i razvaliti tvoj mikrosvet.

Upravo. E vidiš, to je čudno, svesna sam toga, i tu je neki razdor u meni. Suviše mi je bitno da se moj život dešava neovisno od svega, a opet, jasno mi je i da na taj život to “sve” poprilično utiče.

Zanima me prelomna tačka kada si ti, neću da kažem digla ruke od toga već…

Ma nisam digla ruke. Nije se nešto desilo, bar ništa konkretno. Kada sam napisala tu pesmu bilo je vreme poplava 2014, tada su svi želeli da kažu nešto i imali su mišljenje. Šta ja imam od toga što je 3.000 ljudi napisalo nešto na Fejsbuku?! Kako će nekome da pomogne ako ja napišem da je to strašno, da su ovi i oni neodgovorni i tako dalje. Ne podnosim reči koje se izgovaraju da bi bile izgovorene.

Znam iz iskustva da ljudi uticajnih reči, a mislim da si takva, mogu nekome da pomognu, nadom i verom pre svega. Dobra rečenica može čoveka malo da promeni.

Da, ali to može biti i rečenica iz priče o mesecu recimo. Ili o priče o psu. Ili o čemu god. Dobar prijatelj mi je rekao, kada je knjiga izašla da sam poput nekog ignoranta, a da su mi teme posve očišćene od vremena u kojem živimo.

Nisam stekao takav utisak.

A opet, neki drugi ljudi kažu da u mojim pričama sve vreme provejava nešto što ti omogućava da naslutiš i vreme i okolnosti tog vremena. To što ja ne pominjem neke stvari direktno ne znači da one ne postoje.

Da li je pošteno da te neoriginalno nazovem majstorkom sitnica koje život znače, čula si to već sigurno od nekoga?

Nisam čula, ali sitnice…(smeh) Šta, ja pišem o sitnicama koje drugi ne primećuju?! Nemam problem s tim, nazovi me kako hoćeš, ali šta znači uopšte to? Ne mislim da više od ostalih  primećujem stvari, primetim ih kao i ti ili onaj tamo. Samo osećam potrebu da o njima pišem.

Zamisli da sam marketing menadžer i kažem ti da moraš jednom rečju da opišeš svoj sentiment?

Rekla bih ti Ja sam StaŠa. I moja knjiga se zove „Ja sam Staša“. A sve je počelo tako što sam htela da pišem blog i nisam imala ime za isti. Znala sam koliko je ime bitno, ali eto, nisam ga imala. I onda smo drugarica i ja šetale baš ovuda i ja sam nešto razjareno gestikulirala i naposletku rekla: „Ma šta ja sebe da opisujem kroz ime bloga, ja sam Staša i eto“ i Ivana je rekla „Pa da, ti si Staša i neka se tako zove blog” I tako se i zvao, i tako se eto i knjiga zove. To možda i nije najmudriji marketinški potez, jer ljudima ne govori mnogo, ali meni je strava.

Spisateljica.

Ne volim taj naziv. Bezveze je.

Dobro, a zašto si novosadska, a ne zrenjaninska… to nešto?

Živim ovde već dugo, 13 godina. Ja u Zrenjaninu nisam bila ja uopšte. Ne zbog Zrenjanina.

Pitam zato što si izbegla zamku zavičajnog patosa?

Da, nemam ja to. Često me vezuju za Novi Sad, pa me pitaju zašto mi je NS inspiracija, a nije mi Novi Sad inspiracija. Igrom slučaja živim tu, zato što mi je tu prijatno. Kada odem negde, ja pišem odande, o tome. U Zrenjaninu nisam znala kuda, bila sam povučena, nisam znala kuda teram, šta hoću od života, ništa nisam znala, bila sam jako učaurena. Tek sam izrasla pre nekoliko godina, postala osoba iza koje mogu da stanem.

Kako se to dogodilo?

Kada sam shvatila da bi trebalo da pišem, da postoji stvar koja me čini srećnom. Živom.

Došla si ovde, pronašla sebe, a kako si zaobišla novosadsku patetiku, nakon zavičajnog kompleksa?

Da li sam? Zavisi koga pitaš, nadam se da jesam. Iako su komentari uglavnom lepi, i dalje postoje ljudi koji recimo, ispod mog intervjua za jedan NS portal,  napišu: Boooože, pa ona nije faca ni u Zrenjaninu a kamoli u Novom Sadu.

Eto je, novosadska patetika.

Čudno mi to. Kakva faca, o čemu pričaš? Znaš, kao da sam ja ovde došla i uzela nekom priliku da nešto uradi pa se on sad siroma nervira i mora da prokomentariše, anonimno, naravno. Eto, malo mi taj momenat smeta. Ja samo gledam svoja posla pa naivno to očekujem od drugih.

Karikatura: Hugo Nemet

Kako  doživljavaš stare novosadske priče koje nisi doživela kao mi rođeni ovde?

Lagala bih kada bih rekla da u tome nema nečeg privlačnog. Možeš da naslutiš da je jednim delom to bilo tako, stvarno, iako uvek je sećanje lepše nego istina. Ja sama jesam Vojvodina, spora sam, melanholična, imam sto kade, nisam za laktanje niti umem da se laktam, volim gospodski novosadski manir, i rekla bih da i dalje postoji. Postoje granice koje se ne prelaze i Novosađani (osim onih gorepomenutih) to uglavnom umeju da razumeju, to je lepo. Ali zašto stalno to osvrtanje, to me ponekad muči.

Zanima me gde spavaju strahovi osobe kakva si ti, a da nisu prosti egztistencijalni. Čega se plašiš na primordijalnom nivou?

Da ću jednom da se osvrnem i da ću pomisliti da nisam živela život koji je trebalo da živim. A koji je to život? (smeh) Plašim se uljuljkivanja, u bilo šta. U odnose, mesta, ponašanja. To bi me najviše ražalostilo, da sam se uljuljkala i propustila nešto. Da nisam pomerala granice sebe i svojih poimanja, iskustava.

Evo pogledaj, napisao sam u planu razgovora da te pitam da li se najviše plašiš klišea, tako si mi delovala čitajući tvoje priče. Odlučio sam ipak da ti prva imenuješ strah.

Mene tišti to kako ljudi (često) rade poslove, kako bivaju u brakovima, kako se ophode jedni prema drugima. Toliko mi je strašno da ne smem ni da kažem, jer se bojim da će neko pogrešno protumačiti. A ne bih da odem u drugu krajnost, da budem neki histerični lik koji tvrdi da 100% neće ovo i neće ono i ono tamo, jer klišei. Dakle, jedino mi je bitno da sve što radim bude iz osećaja i uverenja istinskog, i ako tu bude i klišea, pa nema veze, neka ih, sve dok su moja istina.

Da ne budemo prestrogi prema klišeu, on ipak uliva toplu sigurnost u naše živote.

Tako je. Meni je lepo što postoje ljudi koji zadovoljno žive to što mi umemo da nazovemo klišeima. I treba da žive to, ako je to stvarno njihovo. Šta je loše u tome što neko želi porodicu, dvoje dece, baštu i zlatnog retrivera? Ništa. To je prelepo ako je to tvoja istina. To je okej ako si se ti za to rodio, problem je ako bi ti nešto drugo, a kreneš ovim putem jer ti je on prvi ponuđen i najlakše dostižan.

Istina. Meni ona živi u slobodi i lepoti. Kada se sada okreneš, da li istina živi u ovom gradu, da se zadržimo na njemu? Imamo li luksuz na istinu?

Nisam sigurna. Imamo ga možda u malim krugovima u kojim se krećemo. Ne znam, nemam u svemu pravo na reč, kada mi nešto nije jasno ne volim o tome da pričam.

U redu, idemo naopačke: šta guši istinu?

Strah. Pre svega. Strah da ćeš izgubiti posao, strah da te neko neće voleti ako pokažeš pravo lice. Strah od toga šta će neko da kaže. Onda ti kažu  „šta te briga ko će šta da kaže“, kao da je to tako lako. E, a ja do toga uopšte ne dođem, do tog straha “šta će ko da kaže” –  u tom smislu meni kao da fali neka daska u glavi (smeh).

Da li su te stvaralački etiketirali do sada?

Oni koji imaju dobre namere umeju da kažu da sam kao vila – kod mene je sve lepo i nežno i poletno. A ja mrak (smeh). Onda taj isti pročita celu knjigu, pa kaže zajebao sam se u proceni. Neki, ne tako dobronamerni, koji me znaju samo sa Fejsa, imaju neku čudnu ideju da sam mamina i tatina ćerka koja ne mora ništa da radi osim da piše priče. Ludilo.

Gluposti, u tvojim rečima ima patnje i bola.

Ljudi biraju da to ne vide. Moje pisanje nije motivaciono govorništvo, ali eto, neko bira da to vidi u njemu.

Kako se to zove, duhovno stanje u kom ljudi…

Neko bi rekao hejteri. Ali nisu…

Nisu. Kako se zove nesposobnost prepoznavanja istine u tekstu?

Frustracija. Ako si frustriran, šta uopšte može da te zadovolji? Danas ljudi često, posebno na Internetu, pišu tekstove nalik na motivacione govore, i onda se sve strpava u isti koš. Najlakše je etiketirati ako nemaš senzibilitet da prepoznaš istinu.

Možda sam u krivu, da li ti preti pošast etikete „spisateljica za žene“, šta god to bilo?

Ne, zato što moj inboks pokazuje suprotno. To što su muškarci javno ćutljivi, to je njihov problem. Meni često pišu momci, muškarci, ne u smislu udvaranja, već da me pitaju za mišljenje o sopstvenom pisanju, ili da kažu kako im je moja knjiga važna i da im je neka priča pomogla da nešto razbistre itd. I lepo mi što to budu ljudi od kojih nekako ne bi na prvu loptu očekivao da će im moje pisanje biti blisko, a jeste.

Verujem da je naivnost, u svom elementarnom ljudskom obliku, dobra stvar. Kako se u eri cinizma brani ona prava, detinja naivnost?

Ali, ja nisam naivna (smeh)

Ne mislim da jesi, ali hajde barem ti i ja da je posmatramo očima deteta, recimo kao lakoću fascinacije lepim i dobrim?

Naivnost automatski u ovom svetu upućuje na nešto loše. Meni je ta fascinacija lepim jedini način da postojim. Ne volim velike događaje, ne izlazim na mesta gde ima puno ljudi. U malim sam krugovima ljudi koji su mi po ukusu, s njima sve rešavam i s njima sam ono što jesam i onda ne moram da branim ni sebe ni svoju, uslovno rečeno naivnost. Ne osećam potrebu da se objašnjavam sa istim ljudima, koji istu tu „naivnost“ samo emituju na drugačiji način.

Zašto je cinizam uspešniji?

Zato što je maska, oklop. Nikom ništa ne treba, niko neće nikog da voli, sve je bezveze, sve je smor blablabla.

Znati svemu cenu, ali ničemu vrednost.

Da. Ne možeš živeti tako. Mislim, možeš, ali ja ne mogu. Ne branim se od takvih ljudi jer nisu oko mene.

Sigurna si?

Osim ako si ti takav, pošto si mi igrom slučaja sad u blizini.

Ubola si me u rak ranu, borim se sa ličnim cinizmom zato što znam da je jeftin i predostupan.

A, zašto bi ga uopšte koristio?

20 godina novinarstva u Srbiji.

Eh, pa, ti ga koristi u svojim tekstovima, ali ne moraš inače. Ali si verovatno u pravu kada kažeš da je prelak i da to može svako, samo neko ima veći vokabular.

Pominjemo novosadski urbicid, ogavni Trg Republike, poružnjivanje gde se stigne, zašto ljudima nije stalo ni do čega, a oboje znamo da je potrebno samo malo?

Reč čast mi je jako bitna. Moraš biti častan, sve ostalo… Nemamo kodekse, sve je površno, od danas do sutra, samo neka lova da se okrene. Zar ti stvarno nije bitno šta će ljudi reći o tebi i onome što si ostavio?  Šta ćeš, naposletku i najbitnije, ti o sebi misliti? Neko bi glup rekao da ne treba da brineš o časti ako hoćeš da uspeš. Moraš da budeš zmija, da se laktaš i tako to. A to uopšte nije istina. Ako si častan ti ćeš znati da se zauzmeš za sebe i stvari će početi da se dešavaju. Ako si jeguljica ili kišna glista, kako ćeš se zauzeti za bilo šta?

Lepo si pomenula tu reč, uspeh. Da li si uspešna?

Ne. Zavisi koga pitaš. U kojem segmentu života? Uspešna…?! Toliko mi je to strano.

Dobro, šta je za tebe uspeh, sada?

Da živim u skladu sa svojim poimanjima života, uverenjima, da mogu da živim normalno –  a da istovremeno mogu da stanem iza sebe.

 Jesi li bundžija, tu smo društveno deficitarni a kladio bih se da jesi?

Jesam, u (neko bi rekao) besmislenim situacijama.(smeh). Ako neki klinac maltretira mačku onda napravim skandal. Ili kada neko na pab kvizu gleda u mobilni i vara sve vreme. I ja na kraju dođem i lepo ga pitam Što to radiš, prestani, a on kaže Nisam. I ne trepne. Nebitno je njegovo varanje na kvizu, nego ne možeš imati 30 godina i tako lagati, i još si pride skoro pa ponosan što lažeš. To je u mojoj glavi lik koji će te sutra zakovrnuti – ovako! Nisam bundžija na krupno, ali u malenim momentima, da.  Bitno mi je da u svakodnevnim, skoro nevidljivim situacijama, ne dozvolim da neko bude kreten i da neko bude maltretiran.

Zato sam otvorio izanđalom „sitnice koje život znače“.

To je život zpravo. Nisam junak, ne postoje junaci, budi ti junak u sitnim stvarima i ostalo će samo da dođe.

Imam druga sa kviza, on na ovu temu često i podsmešljivo pominje citat „svaka pobuna je sentimentalna“.

Pa to je istina.

Onda smo nadrljali, današnje društvo ne uvažava sentimentalnost.

Nije istina, šta to znači „današnje društvo“?

Društveni, politički i ekonomski mehanizmi moći.

Ne slažem se. Stvarno mislim da je svako vreme najgore vreme za nas koji u njemu živimo. Ti samo nađi način da u tom i takvom društvu i vremenu odigraš pametno, časno. Uradi nešto, ostavi trag i živi časno. A to je uvek bilo teško, čak i u onom vremenu kojeg se Novosađani sećaju sa setom.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

10 Comments

  1. Anonimni frustrirani glas Anonimni frustrirani glas

    Glupost, pa svaki momak koji se javi u inbox , sa pričom da se proveri njegova priča, ustvari muva svojom pričom. Svakako jeste specijalista za žene, možda ne baš kao raspala Jelena Bačić-Alimpić. Ali neka blaža varijanta sigurno jeste. E sad, naravno da je njoj ili drugu blogeru teško da budu objektivni u svemu ovome. Svakako, puno je Jelena Bačić-Alimpić koje je prate. I to poljuljkuje i uspavljuje, neku varnicu koja jeste iskrena i maštovita, u njenoj priči. Publika je uspavala StaŠu, ona nije StaŠa. Publika je kliše, a privlači je samo i samo kliše. Da ona nije kliše, kliše publika bi je osudila na propast. A uspeh i kliše su najbolji prijatelji. Ona jeste pomalo uspela, ili je većma uspavana. Možda ovaj komentar može malo da pomogne. Vi ste u svakom slučaju ljudi koji se batrgaju a to je pohvalno. Sve ostalo ide u lošem pravcu i spasa nema. Strahovi su posvuda, preplašen i zanimljiv intervju. Pozdrav iz mračnog Zrenjanina, bio u Novom Sadu, jednako je mračan, kao da nigde nisam ni bio. Fali im jedan udarac u pleksus, da bi preživeli. Kao i nama. Udarac se neće dogoditi, previše je prijatelja oko nas, oni ne udaraju, oni uspavljuju.

    • ZTZ Media ZTZ Media

      Imaš pravo na takvo mišljenje.

    • Milan Ivetić Milan Ivetić

      Pratim StaŠino pisanje od kada je “prohodala”. Imao sam tu čast da radim sa njom, i jedna je od retkih osoba koja ne preza od istine bez obzira na posledice. Uvek se plašila da izgubi sebe, da postane ono što ne želi pod uticajem spoljašnjih faktora, donosila je odluke ne misleci na posledice, bežala od sigurnog u nesigurno, samo da bi zadržala u ono što veruje da je Staša.

      Ovo što ti pišeš je površinska analiza onoga što tvoj mozak ne može da dokuči limitiran frustracijama koje ne kriješ. Skorz je ok da ne razumeš da postoje ljudi drugačiji od tebe, ali nije ok da osobu kao što je StaŠa, porediš sa osobama koje i sam nazivaš raspalim. Možda je vreme da taj epitet mračan ispred Zrenjanina ukolniš, kako bi počeo jasnije da vidiš i “mračan” svet oko sebe. U suprotnom ostaje ti samo da nastaviš da sediš u 4 zida svoje sobe i kriviš druge za život koji sam stvaraš.

  2. Luna Colby Luna Colby

    Lepo je sto postoji Stasa. Njeno vidjenje zivota i sveta oko nas je blisko mnogima. Njene reci miluju dusu i mozdane vijuge. Verovatno je nikad necu sresti, ali znam sigurno,taj susret bi bio onako blizak,prijateljski. A taj osecaj je njeno najvece dostignuce. Bravo Stasa, budis u nama,tvojim vernim citaocima, ono divno,toplo osecanje zivljenja zivota na pravi nacin.

    • ZTZ Media ZTZ Media

      U pravu si, ne bi se razočarala kada bi je upoznala.

  3. Zašto je cinizam uspešniji? Zašto je cinizam uspešniji?

    Staša je našla način da svojim pričama dopre do hiljada ljudi i njihovih srca.
    Treba biti u najmanju ruku hrabar da svoja intimna razmišljanjima nesebično sa drugima podeliš. I gle čuda! da ljudi kojima se obraćaš osete i ono šta nije rečeno. To nije kliše. To je uspeh. Neću reći koliki je to poklon današnjem društvu.
    Za čoveka potpuno je nebitno gde se nalazi, sve dokle god čeka udarac u plexus.
    Za neke su prijatelji sigurna zona, za neke krila i vetar u leđa.
    Mišljenje ko i dupe-ima ga svako.

    • ZTZ Media ZTZ Media

      Sklon sam da se složim s napisanim.

    • Cinizam nikad nije bio uspešniji, draga. Cinizam nikad nije bio uspešniji, draga.

      Draga, da nije bilo prvog kometara ovo sve bi bila jedna veoma sigurna zona. Zapravo, nije čudno da udarac u pleksus pojmiš bukvalno. Ipak si deo publike o kojoj se i govorilo. Tako da i priliči ta bot poslovica sa zadnjicama. I zadnjice se razlikuju, postoje kvalitetne i manje kvalitetne zadnjice. Samo da kritike ne bude, a ako je bude, to je odmah Saruman poslao zle i isfrustrirane da nas unište. Kej i lasta što preleće, da šapne sitnicu koja se desila, a mi bi je svi propustili da nije bilo ove divote. Svaki dan je lep. U to budi sigurna, draga. Kako vi volite da kazete. Važno je da se ne rauzumemo.

      • MsIvka MsIvka

        Vazda me je brinulo to što ljudi momente za koje je, ipak, potrebna stručnija ruka imaju potrebu da saniraju u comment sekcijama. Čudno je to zlo koje toliko pršti iz čoveka da mora i na internetu ničim izazvano da preliva. Naposletku najmanje je teško nama koji ovakve nesuvisle misli čitamo, teško je onom ko sa njima živi. I, ne bih ja ovde Sarumana prizivala. Bih, pak, naglasila da je i Golum nekad bio Smeagol. Možda još nije kasno.

  4. Lepota je u očima posmatrača Lepota je u očima posmatrača

    Iskreno i objektivno govoreći, tvoje naočare izgleda ne vide lep svet. Mislim da je tvoja tema promašena a komentar podmukao. Ne radi se ovde o zadnjicama. Ni o tome ko je kome Drag/a. Moj komentar je odgovor na situaciju u kojoj (pretpostavićemo) zdravo-razumska osoba, na nešto lepo, jedino šta ima kaže zvuči frustrirajuće. Tvoja slika o Staši je pogrešna. To je suština. Nisam bot. I nije asertivno da omaložavaš zato što ne znaš kako drugačije da izraziš svoj stav. Pametnije bi bilo, da si mišljenje zadržala za sebe. Ili da si jednostavno mudrije upakovala komentar koji treba da zvuči kao sugestija? Nevešto & podmuklo svakako. Ako ne možeš da promeniš druge promeni sebe iliti sve se menja osim kamenja. 🙂

Leave a Reply to ZTZ Media Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image