Skip to content

Šajtinac: Prosečnost je presudna za kontrolu

“Uvek je sve na sredini.  Ona je stara mera za mudrost. To što neko za svoju korist zloupotrebljava, kvari namerno tu vagu, baždari je tako da bi krao, to je njegov izbor. Uvek ćeš imati problema sa zlikovcima”, govori mi pisac, dramaturg i pedagog Uglješa Šajtinac. U Bulevar books, mestu koje se nameće kao jedno od glavnih kulturnih čvorišta u Novom Sadu, višestruko nagrađivani autor predstavio je knjigu Žena iz Huareza, što je i povod našeg razgovora. Kaže mi da je novosadsko stolovanje evropskom kulturom 2021. šansa da se mladi izbore, predstave i nauče da sami sebi budu producenti, a obeshrabruje ga osećanje da ćemo se vratiti starim navikama kada sve prođe. A dok ne prođe? Zašto je toliko posvećen migraciji, Banatu i stvaralačkom izmeštanju?

“Nas okolnosti ubede da je nešto novo, što nikada nije bilo. To je teorija neke hipnoze, ljudi žive, primećuju, osvešćeni mogu da osete promene na svetskom planu čak i ako ne gledaju vesti. Imaš, ili nemaš unutrašnje osećaje da se nešto menja. Priča o migrantskim krizama je samo materijalizovani oblik kretnje koji se desio ali je po meni potpuno idiotsko svo to iznenađenje i zgranutost. Cela ljudska civilizacija priča o migraciji, mi migriramo non-stop. Svi smo ugroženi i svi se krećemo. U Ženi iz Huareza imam priču „Migranstka kriza“, želeo sam da bezobrazno, svesno dam takvo ime. Njen glavni junak švercuje ljude i naplaćuje to. Svi smo u migranstkoj krizi, samo smo na različitim pozicijama.”

Ta tema te provocira iz unutrašnje perspektive?

Sve živo. Svesno su mi priče u Banatu, za mene Banat nije sredina iz poezije 19. veka i proze Miloša Crnjanskog. Sve je to lepo ali taj prostor se menja, i priike, i veze. Lično preispitujem geografiju, apsurdno je da smo okruženi EU i NATO paktom, a do  juče je to bila neka zaostala Rumunija u režimu Čaušeskua, budalaštine. Kod mene je to posveta, svedočanstvo nas migranata koji smo pre više vekova došli u to blato, u to ništa, i ostali tu. I mi smo bili Sirijci iz 14, 15. veka, isušivali močvare i umirali od bolesti za koje nismo imali vakcine.

Da li nam je potrebna fotografija utopljenog Alana Kurdija, bebe koju su izbacili talasi, da bi shvatili to o čemu govoriš?

Nekome je to bilo potrebno. Distanciran sam, politika me ne zanima. Jedino što je tačno je da je svet u rukama onih koji sebe zovu političarima i voleo bih da im nađem neko drugo ime. Šta god da prokomentarišeš reći će „aha, i on se vidiš bavi politikom, samo on kritikuje vlasti koji su dozvolile do toga da dođe“. U suštini smo svi ljudi, ne na istim pozicijama, raspoređeni tako da oni koji naizgled imaju više moći obrnuto su srazmerno nemoćniji od nas jer i njih neko kontroliše. Sve je to oblik manipulacije.

Ali jesi političko biće?

Da. U izvornom smislu, ja sam žitelj polisa, ne znači da sam političko biće, to je pogrešno tumačanje. Homo politikus znači gra-đa-nin, žitelj. Ako živiš u polisu onda te pitanja u vezi sa polisom moraju zanimati. Polis je pitanje opstanka, a ne pitanje političke borbe. Više od pola atinskih državnika je završilo proterano, uništeno, ljudi koji su navodno imali najveću moć, zato što su ostali homo politikusi odlučili da je taj prevazišao okvire, svojom pojavom ugrožava prosečnost koja je presudna da bi se kontrolisao svet. Što smo prosečniji, više smo na ruku onima koji mogu dalje da oblikuju društvo prema svojim potrebama. Da li će od nas praviti vojnike, ili potrošače.

Drago mi je kada čujem reč „građani“, a ne narod, ove ili one etničke i verske grupe. Gde se izgubio građanin/ka?

Eno ga kod kuće, gleda da zadrži red na nivou na kojem još jedino može. Da u svojoj kući vlada raspored kakav priželjkuje. Može da bude i nesklad ali ako on to hoće, to je njegovo pravo, iza svojih vrata. A ti onda imaš pitanje ulice, zgrade, to ljudi ne mogu da se dogovore. Sledeći polis je mesna zajednica, iza nje polis je grad, iza njega gubernija, iza gubernije imperija, iza nje svetska zajednica i tako dalje. Nije se čovek izgubio, ali znaš, moja knjiga je posvećena tom jednom jedinom zamišljenom čoveku, iako ima puno pojedinaca u njoj. Najveći mi je izazov da se bavim pojedincem koji je čiodom zaboden u stiropor, kao insekt, još je živ, mrda se, da izvadim tu čiodu iz njega i izanaliziram kroz šta je prošla. Da li tu ima tragova njegovog pojedinačnog života. Zanima me zapis i trag o postojanju pojedinca i šta mu se dešava. Da idem sada u smeru kosmičkom, recimo da je gospod bog odlučio da svako od nas nosi trag njegove kreacije. Čekaj, onda je on nama tačno prstom pokazao šta treba da iščitavamo. Lice, telo, biće jednog čoveka i ja sam u svakome od vas, vi ste oličenje mene.

Spisateljski, majstor si ličnog…

Da li jesam ili nisam to je nebitno. Razumemo se, bavim se možda čak anonimnim, nebitnim likovima koji nisu upadljivi, žive neke živote, ali se ja trudim da on bude upadljiv. Da se ti sutra nađeš pred čovekom i da ne sudiš olako.

Da nađem sebe u njemu?

Tako je, da pokušaš da raščitaš to, i dobro i zlo.

Zašto si na promociji rekao da si puno uložio u to da te svet ne bi razumeo?

I ti si definisao neslobodu u medijama, ograničenja, kroz šta si lično prošao svestan da iza stoji ideja nekih ljudi koji žele da plasiraju nešto, zarade novac, instrumentalizuju medije za svoju svrhu, e, o tome se radi. Ako je nesklad u većini, onda moram da se trudim da ga držim dalje od sebe tako što dajem sve moguće naznake da me to ne zanima, neću da se razumem sa tim svetom. Tako sam formulisao ali ima puno ljudi koji će drugim rečima to isto reći. Ako ti ne vidiš oblik revolta, otpora, ne raspoznaješ ih u načinu koji sam ja odabrao da se borim za smisao, da li možda onda nisam u pravu? Boli me ona stvar zato što ti to ne raspoznaješ, ja sam u to uložio sve. Ako sam puno uložio da se ne razumem sa svetom to znači da sam odlučio da unutar njega zadržim, koliko god da je mala i skučena, određenu veličinu prostora kojom ću zavaravati samog sebe da imam prava da svoju verziju nastanka svega i smisla održavam u uslovima kakvim mislim da bi trebali biti.

Karikatura: Hugo Nemet

Da li je rat prestao, ovaj „naš“?

Da je prestao svaki prethodni, ovog narednog ne bi bilo. Nije ni u svetu prestao rat. To meni liči na kraste, rane koje ne zarastaju, obnavljaju se, mučno je sve to. Prezirem rat. Uvek se u mom stvaralaštvu pominje kao najradikalniji, najsuroviji oblik prekida života, za neke i konačan, izgube glave. A drugi, i ako prežive, to je teška trauma.

Pitam te jer nam je taj rat učinio prihvatljivim kult poniženja, sada su nam i dželati podnošljive komšije?

Kaže se da je krivica individualna, verovatno su i plemenitost, herojstvo i zločin. Konačni računi se isplaćuju čitavim narodima, ali taj krš, lom u kafani rata, sa žrtvama… Uvek je neko digao ruku, nešto uradio. Neki izgube glavu, neki pobegnu, neki se postide, neki i priznaju.

Neki se obogate.

To je priča koja stoji iza svih modernih ratova.

Da li se osećaš poniženo?

Spašava me mikrokosmos kojeg pominješ. Poniženje nije kreativno stanje, ne mogu da se prepustim osećaju poniženja jer ne bih mogao da stvorim ništa. Možda neko to i želi, da svi izgubimo volju, pretvorimo se u potrošače, ovde jede, ovde kaki, i to je to. Kultura se svela na stvaranje kultova. Retko da se pojavi nešto novo.

Kakvih kultova?

Nagrada, pisaca, reditelja, naslova, umetničkog trenda, onda imaš s jedne strane hiperprodukciju, a s druge, u masi, očigledne nedostatke vitalne umetničke energije, to omraženo večito vredno. Retko viđam univerzalno vredno, sve neki incidenti. Nema pijeteta prema sopstvenoj kulturi i tradiciji, svodi se na političke sukobe. Ceo svet to ima, ali mi imamo, možda je preterano reći, vizantijsko nasleđe totalne nesloge.

Šta misliš o Deklaraciji o zajedničkom jeziku?

Trla baba lan, zašto da pričamo o nečemu što je de fakto tako, naravno da govorimo istim jezikom. U njemu opstojava svest. Jezik je tvoja domovina. Na kraju krajeva, imamo ljude koji se razumeju savršeno. Koje razlike, brate mili, idi na pijace gde se okupljaju ljudi iz svih krajeva. Iskonski čovek bira bitku i rat u kojoj će da pogine, to je njegovo pravo. Da bude domaćin, bavi se nečim, stvori nešto, i sve to  raskvare oni koji ti ulete na njivu, u dvorište, ti ga ugostiš, napravi budalu od tebe, upropasti ti sve, i onda je istorija ovih naroda istorija onih koji su omrzli svakoga ko je našao smisao u nečemu što je vekovima normalno. Pa onda daj da razvalimo ljude i kada pričamo o jeziku.

Odlomak iz knjige Žena iz Huareza, u interpretaciji autora, poslušajte na plejeru ispod:

Moram da te pitam, hoće li se išta promeniti nakon ubistva Olivera Ivanovića?

Ne verujem. Ceo je svet takav, kad staneš na žulj nekome ko je spreman da ubije šta da očekujemo. Realno, zar misliš da svetom ne upravljaju kriminalci? Za mene je to bio jako tužan čin. Mislio sam da se takve stvari više neće dešavati. Najneverovatnije je kada pogledaš njegov snimak gde on kaže da misli da se to neće desiti. Nisam u politici, niti  me zanima, ali posmatrajući sa strane uporedio bih to sa životom u džungli. Prošle godine sam radio na tekstu za decu i mlade, osnovni moto je bio iz Knjige o džungli Radjarda Kiplinga. Kada Bagira i Balu pričaju Mogliju, kao njegovi mentori, i kaže Balu Bagiri: „Ti misiš da je ijedno stvorenje u džungli suviše maleno da bi bilo pojedeno?“ Sve liči na predatorski lanac u kojem svi bivaju pojedeni. To dete migranata čije telo isplivava na obali, to je ono o čemu Balu priča. I kada se šta promenilo zato što je malo stvorenje bilo pojedeno? Džungla je radila i dalje.

Rekao si davno da je svaki naš osvrt na istoriju osvrt na poraz, kako prekinuti to?

Teško. Primećujem da ti se na ovom prostoru čini da su i pobede i porazi bili diktirani, početke i krajeve tih utakmica su određivali ljudi sa strane. Ubačen si u rimsku arenu, pa ko preživi – preživi, zabava je važna. Žalosno je to iz nekog razloga, taj nazovi Balkan je tačka spajanja više svetova, imperija koje su ostajale zbunjene kako ne mogu da srede Balkan. Uvek konflikt, uvek čudo. Nisam jugonostalgičar na bazi političkog uređenja te države, pokazalo se da je bilo na jalovim nogama, ali sa stanovišta primera države koja je mogla da te fustracije drži na okupu i smisli domaći zadatak tako da svi kod kuće rade za sveopšte dobro, imala je neku magiju. Ali je prevladala crna, a ne bela magija.

Kažeš da ti jako znače susreti sa čudesima, kakvim?

Ne bi bila čudesa kada bih mogao da ih kategorišem Neočekivane, neplanirano svakodnevne pojave. Studentima tumačim antičke principe posmatranja sveta, svrhe života. Svet je tada, nama se čini, bio pusto mesto i to je zabdula, svako je bio moderan u svom vremenu. Krik mode! Za Aristotela, morali smo da imamo vremena da posmatramo stvari. Čovek je iz opreza sporije hodao, gledao šta dolazi, u tom posmatranju, učenju o svetu oko nas su ta čudesa i te spoznaje. Danas nas uče da nemamo šta da razmišljamo, treba ovo, treba ono i ti ćeš biti srećan. Kako ću biti srećan ako mi oduzmeš vreme da mi se dogodi neko čudo na bazi posmatranja. Pogledaj, tek sada vidim kako ova ptica lovi, kako se riba u plićaku bori da je neko ne napadne, tek sada vidim dete koje svojom detinjom inteligencijom savladava problem kada ga niko ne gleda.

Imaš li u sebi antički hor, pripovedača tvog života?

Antički hor bi mogao biti zamena za savest. Unutrašnji glas. Sa druge strane, čarobno je što ne možeš to tako da definišeš konačno. U antičkim tragedijama, ti čuješ taj glas, ti vidiš te ljude, hor je uvek puno glava, ruku i nogu, mogli bi da spreče svako zlo koje će se desiti ali na žalost ne uspeju. Ograničeni su. U mehuru su iz kojeg govore, viču, ali ne mogu da ga probiju, zaustave ruku zločinca i obrišu suze onog koji pati.

Šta ti govori nemoćni hor?

Govori mi: „Stariš, čoveče, postaješ dosadan, previše sveden, čini ti se da si mudar, razmisli još jednom“.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image