Skip to content

“Ličnu kartu, molim”

Ima tome već pola godine, bliži i dalji prijatelji počeli su javno da govore o policijskim kontrolama i pretresima koje su lično doživeli, ili su videli da se dešavaju nekom trećem. Bez izuzetka, u pitanju su bili ljudi koji svojim ponašanjem ili izgledom nisu policiji davali niti jedan objektivan povod da ih zaustavi, legitimiše, pretresa i postavlja im alanfordovska pitanja.

Da li u Srbiji 2021. policija kotroliše i spopada građane nasumično, da li su na meti određeni obrasci fizičkog izgleda i ponašanja, ili su baš svi maltretirani građani u datom trenutku odgovarali opisu nekog lica sa poternice ili dojave?

Da li je jedini spas od policijskih kontrola to da imamo 10 i više krivičnih prijava? Tim ljudima, koliko vidimo, niko ne smeta i slobodno se rukuju sa političkim, privrednim, sportskim i verskim velikodostojnicima.

Da li smo ušli u bizaran cirkus u kom muškarci, u nekoj žurbi, traže žensku saputnicu samo zato da ih policija ili žandarmi ne zaustave dok voze i koliko smo duboko potonuli u patrijarhalni ambis kada je žensko biće u kolima svedočanstvo o pretpostavljenoj nevinosti učesnika u saobraćaju?

###

Sredovečni muškarci znaju o čemu govorim. Dok je Slobodan Milošević bio alfa i omega našeg propadanja, policijska legitimisanja bila su deo svakodnevnice. Poneti ličnu kartu u noćni izlazak bilo je važnije nego danas telefon, ali ne zato da bi kao klipani od 18, 19 godina potvrdili punoletstvo pred konobarom koji ne služi pivo deci. Tada su, podsećam, deca bez problema kupovala sve što i odrasli bez ikakvih poteškoća, a lična karta se nosila kao asesoar za smaranje.

„Dobro veče, lične karte molim!“

Da smo dobili po nemačku marku svaki put kada bi čuli te reči, redovno bi pili viski od nekog ratnog profitera, a ne „Baltik“ i „Limun“ votku iz lanca državnih prodavnica, kojeg će uskoro za jedan nemački evro kupiti neki drugi ratni profiter.

Moja se taktika od tih dana do danas nije promenila. Dam ličnu kartu i ljubazno pitam da li se šta loše dogodilo i mogu li nekako pomoći. Nikada nisam dobio objašnjenje zašto me legitimišu i pretresaju, uvek je to bila „rutinska kontrola“, kao da je to neka službena šifra za iživljvanje nad građanima za koje policija nema osnovanu sumnju da su počinili, ili čine nešto protivzakonito.

Mlađim čitaocima će to zvučati neverovatno, ali policija moje mladosti nije nosila košulje i kravate. Nisu imali šapke i pantalone kao danas. Oni, doduše, jesu dužili i taj komplet službene uniforme, međutim mi ih se sećamo isključivo u vojnom mejkoveru.

Plavi maskirni kombinezon, beretka, čizme, Kalašnjikov, pancir, i onaj pendrek od metra, nightstick što smo ga do tada viđali samo u holivudskim filmovima. U domenu funkcionalnosti i estetike, bio je to poplaveli vojnik, a ne policajac neke normalne zemlje.

###

Bili smo tada već dovoljno zreli da znamo zašto nas maltretiraju, a nedovoljno iskusni da provalimo bedastoću klišea svakog autoritarnog režima. Jasno nam je bilo da nas legitimišu zato što svakim atomom svog izgleda, garderobe i govora ne podržavamo koljačke ideje i viziju tadašnjeg Srpskog Sveta, s posebnim osvrtom na njegov kulturno-umetnički domet. Nasuprot tome, čudili smo se kako im uopšte tako šta pada na pamet i zašto su tako očigledno nepravedni i ravno blesavi, ne shvatajući da takvi režimi savršeno dobro znaju da su providni i blentavi, ali ih uopšte nije briga šta mi mislimo i kako se osećamo.

Žrtve maltretmana bile su i osobe koje u sebi nisu imale ni zrno političke ideje, svesti ili ambicije. Za njih je pogubno bilo samo postojanje i blizina remetilačkim faktorima. Sigurno svako od vas zna makar jednu osoba koja nikada nije poslušala niti jednu pank pesmu, ali je u duši neviđena pankerčina. Tako i ovi.

Miloševića nikada nisu pominjali, prstom nisu mrdnuli da doprinesu njegovom padu, politika ih nije zanimala, ali oni jesu zanimali politiku. U očima te politike, čak su i njihovo neotklonjivo sopstvo i priroda bića bili neprihvatljivi, jer takva politika poništava i uništava sve one drugačije, pa čak i neutralne i nezainteresovane.

Devedesetih sam doživeo i da Odgovaram Opisu. Strpali me u „keca“, na ulici, odvezli kod opljačkanog trafikanta, ovaj me prepoznao ali samo kao komšiju. Bilo mu žao što me cimaju, kaže „ma ne, nije on, rekao sam vam to i to, izvini komšija…“

Ma, nema problema. Stvarno, nije frka. Dešava se da čovek odgovara opisu zločinca i rado ću podneti zamenu identiteta ako će zlikovac na kraju biti uhvaćen i osuđen. Dobra priča je vredna kratke neprijatnosti.

Prošlo je 25 godina od tih događaja. Šta se dešava danas, verovatno znate i sami. Nisam ovome pridavao veliki značaj, ali me je osam rotacionih svetala vidljivih sa Petrovaradinske tvrđave tokom Egzita nateralo da napišem ovaj tekst.

###

Pre oko tri meseca doživeo sam nelagodu bivstvovanja srpskim državljaninom. Osam uveče, idem na probu benda, stojim na semaforu pored policijske Škode. Ne gledam ih ali gledaju oni mene, u redu, to im je posao, da posmatraju ljude, predmete i pojave. Krenem, odem nekih 100 metara i plavo rotaciono svetlo zablistalo je u retrovizoru. Stanem, upalim sva četiri, spustim prozor, tražim dokumente, kad eto ti njega!

Foto: Pixabay

„Dobro veče, lična karta!“, dopire glas iza fantomke. Nije policajac, žandarm, krupan, u punoj ratnoj opremi, prsluk od kevlara, maskirni kombinezon, čizme, i ta prokleta fantomka, kao da je opet rat.

Ili rat uopšte nije stao.

Velim nema problema, dajem ličnu kartu i pitam ga da li želi, štajaznam, vozačku i saobraćajnu dozvolu, naivno verujući da je posredi neki razgovor u vezi sa, štajaznam, saobraćajem. Kaže da neće, možda ako zatreba, za sada ko si, šta si, gde si, kuda si, zašto si, kako si, a uopšte ne pominje zašto mi sve to radi.

Paviljon Jozef K. – all inclusive.

Govori odsečno, strogo, vojnički. Hoće da me zastraši i polazi mu za rukom. Mislim da nije lični hir, tako mu se (za)dalo, i mimo uloge strašnog robota iza fantomke nije bio grub, neljubazan, niti me je bilo kako fizički maltretirao.

Nakon obaveznog upoznavanja i provere kreditne, odnosno krivično-gonjene sposobnosti, prešao je na narkotike. Jako mi je detaljno objasnio da će se „razgovor promeniti“ ako me on i kolega izvedu iz vozila, razgaće i mene i auto, pa pronađu kakvu zabranjenu supstancu, na šta odgovaram da razumem i da im ne mogu pomoći. Imam bas gitaru i kofer sa bas-pedalama u prtljagu, pa ako hoće da pogledaju, neka izvole.

Kuda ideš? Šta sviraš? Koji bend? Gde probate?

Sada je već i Alan Ford rekao laku noć. Možda me peca u laži, driluje brzim pitanjima, čeka da zamucnem. Više ništa ne razumem, ali odgovaram najbolje koliko mogu. Onda pita da li sam počinio kakav prekršaj u životu, a ja se tu ozarim, konačno mogu nešto da mu odgovorim konkretno: „Da, jesam, prešao sam duplu punu liniju automobilom!“

Nije ni trepnuo. Kada, gde, kako, zašto?

„Most Maršala Tita, 1997, petrovaradinska strana, zapričao sam se, mrzelo me da se vraćam okolo, vaše kolege u „Stojadinu“ su čekale u zasedi, priznao sam odmah, duvao u dreger, trezan, kazna je bila 22 nemačke marke, ne pitajte koliko je to dinara, nemam pojma…“

I tu se presečem. Mislim se, „Jebote, ’ladno će misliti da ga zajebavam…“, pa brzo dodam da sve rečeno, moj krivični i saobraćajni dosije, može da proveri preko motorole sa policijskim dispečerom, kao da on to ne zna. Nije pak promenio nastup, pretresao mi je jaknu kroz prozor i tu smo se rastali. Vozačku i saobraćajnu nije želeo da pogleda.

Da li o tome da pišem, mislio sam tada, i odlučio da to ne uradim. Jaka stvar, kao da je to prvi ili poslednji put da me letigimišu bez razloga. Bez razloga…

A onda, za ova tri meseca, video sam u gradu istu scenu još tri puta. Uvek se prikazuje isti komad: jedan, dva ili tri muškarca stoje van vozila, žandarmerija ih pretresa, dok gomila sveta prolazi i gleda.

Ako sam ja to video tri puta, a lično bio četvrti, šta li se sve dogodi u ovom gradu i državi, a da za to nikada ne saznam?

###

Nakon hapšenja ljudi koji su izrazili neoduševljenje vladavinom stranke našeg predsednika na Tviteru, ušli smo u intimniju fazu uterivanja straha i kontrole. Nama koji se sećamo Slobodana Miloševića ovo izgleda vrlo poznato, skoro identično, a razlika je samo u nijansama i u tome što nema oružanog sukoba i hiperinflacije.

Milošević je na ruku navlačio lutku-čarapu ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Pored takvog monstruma i krvoloka, svetu, komšijama i nama samima Milošević se predstavljao kao mančmelou pokraj šolje tople čokolade. Faktor mira i stabilnosti.

Predsednik Srbije navlači čarapu u liku ministra policije Aleksandra Vulina. Kada taj i takav nešto javno kaže, predsednik se svetu, komšijama i nama samima prikazuje kao zen-mudrac i staloženi vladar nesklon ishitrenim potezima i neko ko naizgled može da odoli padanju u nacionalni amok.

A gde smo u svemu tome mi, građani, koji smo se 5. oktobra ponadali da smo jednom za svagda završili sa nasumičnim policijskim kontrolama? Zašto u našoj zemlji (više) ne postoji institucija opravdanog povoda za policijsko delovanje?

Nadali smo se da ćemo konačno živeti u državi u kojoj fizički izgled, garderoba i govor sami po sebi nisu „opravdani povod“ da nas policija zaustavlja, legitimiše, pretresa i ispituje, a da nam pri tome ni ne kaže zašto nam to radi.

To nije sloboda. To nije demokratija, a nije ni pravna država. To je sve ono što je istoričarka Dubravka Stojanović govorila o našem ludilu za „Peščanik“, a u direktnoj je vezi sa činjenicom da mnogima od nas nije problem to što se u ime Srbije i srpstva klalo, silovalo i pljačkalo, već što smo te ratove izgubili.

Sve je to trebalo tako, od Vukovara, preko Knina i Sarajeva, pa do Kosova, ali samo bolje. Da ne izgubimo baš sva četiri rata, inače opravdana i poželjna.

###

Naš predsednik, važno je to reći, nije fašista i prečesta upotreba te optužbe čini mu dobro. Istovremeno, ta reč se vremenom izlizala od upotrebe i izgubila je na težini. Ono što možemo i moramo reći, je da mehanizmi vladanja našeg predsednika počivaju i na nekim metodama koje su fašisti kroz istoriju koristili, a česte i neosnovane policijske kontrole su jedna od njih.

Ovaj tekst u najmanjoj je vezi sa policijom samom. Nimalo ne sumnjam da bi u zemlji bio red kada bi profesionalci mogli da rade svoj posao i kada ih politika ne bi zloupotrebljavala. Isto tako znam da je najbezbednija država na svetu svaka policijska država koja postoji, neka hvala.

Šta su to radili fašisti širom sveta i tokom cele ljudske istorije, a da se trenutno dešava i nama, sada?

Institucije države su već uništene. Unutrašnji i spoljni neprijatelji nam uveliko rade o glavi. Mediji su ugušeni. Potkazivači na svakom ćošku. Jedinstvo države, crkve i investitora je u punom cvatu. Mitovi i legende su tu i dalje, a kult ličnosti se neumorno dograđuje. Hrani se strah od znanja i modernosti, traže se vodilje i oslonci u slavnoj prošlosti. Herojstvo u ratu je važnije od solidarnosti u miru. Subvencionisani stanovi za naoružane državne službenike i šipak za službenike naoružane knjigama i kompjuterima. I hajde svi u glas: mi smo najveća i jedina žrtva na belom svetu, uprkos epskim pobedama u dva (srpski: 2) svetska rata!

Samo jedna stvar deli našeg predsednika od toga da ga i otvoreno, s pravom nazivamo fašistom, a to je neskriveno, medijski pokriveno fizičko nasilje prema ljudima koji mu se ne dopadaju i donošenje zakona koji bi to legalizovali. Koliko je to daleko, i šta da učine oni koji su već pretrpeli nasilje u mraku? Nasilje koji nije inicirao predsednik lično, već je stvorio društveno-političku klimu da se ono dogodi od ruke ostrašćenog imbecila.

Nije SNS isto što i fašizam, ali se opasno rimuje.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image