Skip to content

Kult(ura) zaborava i smrti

Osobama s jakom probavom preporučujem da pročitaju kako izgleda skupštinska svađa između Čedomira Jovanovića (poslanik LDP) i Nikole Selakovića (ministar pravde SNS). Ko uspe da se sponatno ne uneredi mogao bi nešto i da shvati, a tiče se kaljuge u kojoj šlajfujemo od višestranačja naovamo.

Ne umem objasniti zašto građani/ke Srbije pamte slabije od kišne gliste ali je vrlo moguće da se radi o posledici otomanskog Režima Života. Uz neke tehnološke novotarije, mi i dalje živimo kao vazali, krdo jedinki podređenih državi, na čijem vrhu više nisu Osmanlije već nova kasta sub-Srba, osoba generalno sposobnih za sve osim za koristan rad.

Takva država ne želi građane/ke kao partnere u Projektu Bitisanja, već ih radije tretira kao pogonsko gorivo za loše tripove i stečene navike sub-Srba. Zbog manjka vere u sebe i svoje mogućnosti, a što je potkrepljeno iskustvom, ti sub-Srbi posledično pate od superlativne nabeđenosti i što se više popnu na lestvama položaja sve ih je teže približiti neprijatnoj istini.

Istini da su strahovito nebitni. Taj Selaković na primer, šta bi jadan radio da nije ministar ?

Tu i tada nastaje problem, kada se nebitnost i nabeđenost tuku za prevlast nad nečijom ličnošću, na balvanu iznad provalije znane kao Vladavina Bezakonja.

Zato Selaković kaže Jovanoviću da troši sumnjive pare, a ovaj njemu da Vučić leti sumnjivim kartama, pa ovaj njemu da će opet proveriti šta je bilo u Šilerovoj, a ovaj njemu da su 20 godina urnisali narod i zemlju pa su skinuli bedževe…

Kapirate kuda ovo šlajfovanje ide – na dnevnice, putne troškove, plate, apanažu i porodičnu zahvalnost.

Možda je svestan zaborav odbrambeni mehanizam raje koji joj pomaže da ne poludi zbog bezobrazluka neo-osmanlija, koji uporno odbijaju da raskinu varvarsku praksu vođenja zemlje i počnu da grade pravnu državu u kojoj će se afere rešavati, fotelje i obraz gubiti, a od suda glasača – strahovati. Ovako, možemo u vladu dovesti Lazara Krstića, Ripa Kirbija i Modesti Blejz, pa lagano sami sebi otvoriti utrobu i proreći kada će i oni vrteti točkove u glibu kao pocrneli Jovanović i kroatofobični Selaković.

Mada, kult(ura) zaborava nije toliko opasan dok ne otpočne romansu sa kult(ur)om smrti, koji opasno preti da postane fetiš.

Opet javno prete ljudima, pišu liste, a što je najgore – dokon, mlad svet.

Oni se vole, ta smrt i taj zaborav. Obožavaju da idu u paru, jer ako se razdvoje, ona gubi sjaj i privlačnost, a on biva ražalovan na radno mesto nižeg prestiža. Smrt bez zaborava nije rado viđena na, kako se sada kaže, “soušl eventima”. Tako sama, previše liči na sebe, tiho pevuši balade, opominje, priseća druge i nehotice pruža smernice rivalu životu.

A zaborav bez smrti ?

Nikogović nedostojan pažnje, ne bi ga prepoznali da prođete pored njega. Voleći smrt, zapravo, on voli samog sebe. Voli naprasnu, apsurdnu težinu i vrednost sopstva u prisustvu smrti.

Znaš ti zašto

I

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image