Skip to content

Inkvizitor: Bolje ništa, nego išta

Dokumentarni film o novosadskoj andergraund sceni od 1989. do danas „Kontakt“ premijerno će biti prikazan na filmskom festivalu Cinema City, u septembru. Ipak, akteri su film već odgledali u Omladinskom klubu CK13, a ljubaznošću režisera i muzičara Mihajla Obrenova alijas Inkvizitora tamo je bio i ZTZ. Sa frontmenom novosadskog benda DreDDup tim sam povodom razgovarao dva dana posle, u istom klubu, pokušavajući da raščlanimo šta nam se sve i zašto izdešavalo u tih skoro tri desetleća boravka ispod radara medija glavnog toka. Pričamo kako mu SOKOJ svake godine redovno šalje 14,5 dinara na ime autorskih prava, iako su koverta i poštarina skuplji, i o iskustvima stečenim dvodecenijskim radom u Srbiji i inostranstvu. Mihajlo malo šta krije i glasno se smeje. Direktno govori u lice, ne brine da li će se nekome dopasti i kaže da mu je ovaj film san još od kada je bio klinac:

„Tamo gde sam živeo nije bilo ljudi mog godišta, svi su bili stariji, navukli su me na diskove, ploče i upijao sam to. Skupljao postere, ulaznice, snimao ’idiotom’ koncerte, posle kamerom i to se nagomilalo. U filmu je 50 posto tog materijala, da ne pominjem spotove koje sam radio. Skupilo se, završio sam režiju, bavim se muzikom, poznajem taj svet i odlučio sam da napravim nešto. Uradiću posle i seriju za Jutjub, znaš da imam dosta materijala.

Čestitam ti na trogodišnjem trudu i rezultatu. Nisi se bojao nesavršenosti i kritike, starih NS boljki?

Ne. Novosađani samo laju, ne ujedaju. To su veliki Fejsbuk borci i Jutjub komentatori koji imaju super nickname-ove, ali u životu ništa uradili nisu, niti će.

Da li su ti se slegli utisci nakon nulte projekcije?

Slegli su se i čuo sam podeljena mišljenja.

Zašto?

Uglavnom je starija ekipa rekla da su tu trebali da budu i Zbogom Brus Li, Atheist Rap, Ritam Nereda, Love Hunters… Ja alternativno i andergraund doživljavam drugačije. Ko razume ta dva pojma sve mu je jasno. Ima još jedna stvar, mnogo bendova je odbilo da bude deo ovog projekta.

Stvarno? Pa to je vest. Loša.

Prvo sam napravio listu od oko 300 bendova koji su trebali da uđu u film. Onda sam to sveo na nekih 150, da bih otišao što mračnije, na ekstremnije alternativne bendove. Međutim, od tih 150 grupa limanski pank bendovi su se našli uvređeni što su tu i metalci, ili su ovi „naci“ a ovi „antifa“, uglavnom, gomila bendova me je odbila iz političkih razloga.

Meni to deluje ludo, znaju ljudi ko si i šta radiš, puno si uložio, koji im je rezon?

Mislim da su stekli utisak da ću da ih ismejem ili tako nešto. Piše na špici da su mnogi odbili, morao bih to bolje da istaknem.

Kako se to zove, što su te odbili zbog trivijalnih razloga?

To je ego novosadskih muzičara.

Nije novosadski palanački duh?

I palanka je, ali ego uglavnom. Svi vole da prave spomenike sebi pre nego što umru, da kada umru bude pozlaćen.

Nismo prihvatili da su alternativci, pankeri i metalci u istoj društvenoj kaci?

Video si film. Obuhvaćeni su svi žanrovi, nije bilo podela. Gledao sam da sagovornici budu ljudi koji su od početka do kraja u tome, koji se nisu prodali za malo medijske popularnosti ili su koketirali sa ovim ili onim.  Zato nema ljudi koji su prokockali rad i nisko pali na jefitnim stvarima. Jedan je čak rekao da ne želi više da se seća svog benda, ne želi da učestvuje u priči sa tim ljudima, eto. A radi se o poznatijem novosadskom bendu.

Pitanje je malo naivno, ali zar nisu morali da pristanu iz poštovanja prema onome što si uradio, znam da je to rudarski posao?

To ti je ono novosadski, „napravićemo mi bolje“, a kada se vidi koliko tu ima posla onda se odustane. Rekao sam svima koji imaju zamerke da sami mogu da urade takav film za tri godine, da ispričaju priču koje nema u filmu, da se vidi iz drugog ugla. Slobodno! Bio sam objektivan, da sam bio subjektivan 85 posto tih ljudi ne bi bilo u filmu.

Bio si široke ruke?

(smeh) Da, s obzirom da alternativu doživljavam još ekstremnije. Film se bavi epohom od 1990, a počinje 1989. kao mala uvertira u sve što se tada dešavalo.

Kako su se tokom dve i po decenije paraleleno razvijali i živeli undergraund scena, a kako naše društvo konflikta i tranzicije?

Scena se menja po atmosferi u gradu. Ako pogledaš scenu osamdesetih, Luna, Obojeni Program, Boje… to je bio veseli mrak. Onda je došlo predratno stanje, kada kreće film, i vidi se tačno razlika. Onda kreću ekstremniji bendovi, Fear of Dog, koji je death metal bend, u to vreme nije postojao nijedan, kreću hard-core bendovi koji vrište, a ne kao stari novosadski HC poput Dva Minuta Mržne i Vrisak Generacije, taj početak je više koketirao sa pankom, pa je išlo sve mračnije. Kako kreće ratno stanje pojavljuju se Katarza i neki bendovi koji su u totalnom eksperimentu, menja se sve. Posle dolazi 2005, kada se najviše bendova oformilo u Novom Sadu – njih 75.

Zašto?

Softver je postao jeftiniji, posebno bugarski (smeh). Usnimavanje kod kuće je doprinelo tome da svako može da snima, pojavljuje se Mypsace, a onda i Youtube 2006.

Kako su naša neizgovorena patnja i bes isplivali u andergraundu tokom ratnih godina?

Znaš, čuje se to. Neki od tih mladića su bili na frontu. Toga nema u filmu ali je Šole iz Microsonic-a rekao za Frica iz Vivisect-a da je pre rata pravio veselu, plesnu muziku, a kada se vratio mračnu i destruktivnu. Osetio se taj vajb.

I, koliko je novosadska scena zaista pratila društvene promene?

Vidi, kada je nastajala scena imao si utisak da kopiraju svoje uzore na novosadski način, imaju lokalni zvuk. Kada čuješ bend – znaš da je iz Novog Sada. Od 2005. imam utisak da kopiraju strani bend, ali nemaju ništa lokalno. Da ne kažem „srpsko“, zvučaće glupo, ali nešto s ovih prostora. Kada slušaša Borghesia-u, ti čuješ neki zvuk iz Slovenije, ne zvuče kao bendovi sa Zapada koji sviraju istu vrstu muzike. To mi fali. Bendovi se previše trude da zvuče kao uzori i onda se više ode u produkciju, a manje u muziku.

Karikatura: Hugo Nemet

 Zaparalo mi je uho rečenica „Novi Sad je neostvaren grad“. Jesmo li?

Jesmo. Zato se i prave ti spomenici svom delu, za života, da se bude ostvaren. Od svih tih bendova 90-ih niko nije svirao van Novog Sada, a po inostranstvu da ne pričamo, jedan, dva benda. Tu se vidi koliko su se trudili. Bend koji to želi i bavi se time je ostao, kao oni koji nisu ušli u film, a ovi koji se nisu trudili su napravili sebi male spomenike. Ipak mislim da tu ima jako dobre muzike koja nije medijski propraćena, otud i film.

Imamo li andergraund kompleks Beograda?

Mislim da ne. Nekada možda, kraj osamdesetih, početak devedesetih je bilo rivalstvo ali je pojavom interneta rivalstvo  prešlo na strane bendove. U istoj smo čorbi i malo-malo neko uhvati za kašiku, da izađe (smeh). Može bend da bude iz Kosjerića, ako je odličan nema veze. Smejali su se Bjesovima jer su iz Gornjeg Milanovca, a postao je religija nekim ljudima.

Kako se leči ta novosadska nedovršenost, da ne napišem neku ružniju reč?

(smeh) Leči se tako što odeš u inostranstvo na koncert, pa čuješ kako nešto zvuči i shvatiš gde si. Do tada ćeš živeti u kavezu svog ega i misliti da si uradio ne znam šta.

Dobro, nije ego u muzici obavezno loša stvar.

Nije, ali moraš imati nešto što ga podupire. Ego bez dela je fejk. To ide sa zrelošću čoveka i zrelošću ušiju. Kada čujem bend mogu da čujem šta je taj neko slušao i koliko to duboko ide, koliko je neko dao. Ego je znati koje su ti mogućnosti i ne praviti od toga ne znam šta. Kada mi kažu „NS – pank grad“ uvek pomenem Rijeku, njihovi bendovi od 1978. do 1984, koja je to muzika, snimci, dizajn zvuka i estetika – mi ne možemo da se merimo.

Kažeš da klinci iz filma ne gledaju TV, niti ima jaki muzičkih emisija.

Iz filma “Kontakt”, uz dozvolu autora

Televizija je stvar prošlosti. TV gledaju moja mama, tetka, baba, ta ekipa. Kao kada pričamo o fanzinima, tada nisi imao emisije pa smo ih pravili da bi približili tu muziku publici. Kada imaš internet, šta će ti televizija. Mono, pa stereo, pa dolbi suround – vremena se menjaju i moramo ići u korak.

Verovatno će neko reći „ah, kakvo je to vreme bilo za altenrativu“, kako bi agrumentovao činjenicu da ne postoji staro, dobro vreme?

Svako vreme ima svoje. Ko je 40-ih slušao bluz i džez on i dalje to voli i naravno da će mu rokabili iz 50-ih zvučati sranje. Treba biti otvoren. Mnogi pričaju da danas nema dobre muzike, a ima neverovatnih bendova kojima treba dati šasu.

Zašto je ne dajemo?

Zaokupljeni smo drugim stvarima, država je u totalnom kurcu, politiku više ne pratim, to je kanalizacija. Čak i kultura, Sterijino pozorje, gledaju ko je u kojoj stranci, kome će dati nagradu, pa je nikome ne daju. Kanalizacija! Kinezi su teleportovali neki foton u svemir, bave se teleportacijom, a mi se bavimo da li premijerka ima pišu ili ne. Tako i u muzici, ljudi se bave da li je kompresovano ovako ili onako, a gde je pesma?!

O tome je Bale u filmu pričao.

Iz filma “Kontakt”, uz dozvolu autora

Najveći muzičari se bave vanvremenskim temama, arhetipskim. Ne bave se ko je na vlasti, to su gluposti. Ljubav, smrt, dobro, zlo, ko se bavio time je ostao zapamćen. Svaka generacija to prepoznaje, nismo se mi mnogo promenili za 3.000 godina, samo se ne ubijamo noževima već gasom i bombom.    

Može li andergraund bend u Srbiji da bude politički nesvestan, a da radi?

Može ako je instrumental (obostrani smeh). Moj bend nema veze s politikom, mi se zajebavamo s političarima, ubacujemo njihove semplove. Ljudi su politizovani pa sve vide tako. Kad gledaš novi Mad Max film, to može biti film o tipu koji vozi kamion i rastura, može o sirotim lezbejkama koje se nisu snašle, svako vidi svet u kome živi.

Uzgred, dobar film, možda najbolja akcija u poslednjih ne znam koliko.

Meni je odličan (smeh). Najbolji akcioni u poslednjih 15 godina, potpisujem.

Okej, šta ti je trenutno opasnije: cenzura ili previše nebitnih informacija?

To što ljudi imaju autocenzuru. Svi su politički korektni i žrtve su svoje cenzure. Kod mene nema granice, znaju ljudi, u facu ti kažem ako je nešto sranje.

Biraš li izraze?

Uopšte ne. Kažu da sam hejter, ali kada ih zanima iskreno – zovu me. Postoji želja da te neko ošamari i kaže „majmune, vidi šta radiš“, kada je konstruktivna kritika naravno. A gde je granica? Granica je intelekt. To je tvoj posao, da radiš na njegovom građenju.

Misliš da smo kao pojedinci spremni na takav posao, bez pomoći sistema?

Ko hoće taj će to i da uradi.

Znam da ćemo zvučati kao prokleti elitisti ali budi realan, koliko je takvih?

Kao i uvek što je bilo. Evo, bili smo u Hrvatskoj na koncertu Death Grips-a. Da je svirao u Srbiji bilo bi 100 ljudi plafon, tamo je bilo 800. Video sam po oblačenju koja je to razlika. Kao kada odeš u Beč i vidiš kako su obučeni, a nije zato što imaju da kupe, ne, oni drže do nečega. Dozvoljavaju da budu pelcovani. Nemaju medije koji će da cepaju sranja, i samim tim klinci gledaju to, ukače se i – to je to. U Zagrebu nećeš videti tipa u trendži u centru, kao u Novom Sadu. Ja sam uvek za to – bolje ništa, nego išta. Kažu, „bolje da slušaju Riblju Čorbu nego Cecu.“ E, pa nije bolje. Nemojte slušati Riblju Čorbu. Manje je bolje.

Kako razuveriš ljude koji kažu da je rok, i njegovi podžanrovi, mrtav?

Zavisi šta podrazumevaš pod rokenrolom.

Uzmeš električnu gitaru, upališ TV i kažeš „neću ovako“.

Meni je trenutno najveći pank bend Die Antwoord iz Južne Afrike. To je stav panka, jebe nam se! Radimo šta nam je volja. Rok vidim i u elektronskim bendovima, to je više filozofija nego što je sama gitara, bas, bubanj.

Tačno, to je stav. Neki od najvećih pankera zapravo uopšte ne slušaju pank muziku.

Kada sam radio koncet benda Satana Panonskog, na koncertu su bili ljudi u „NIS Naftagas“ majcama, rekao bi da peru prozore na benzinskoj pumpi. E, to je pank, a ne da se vide bodlje i prišivači. Pank je pobuna bez smisla. Divlji adrenalin. Svršavanje misli od pet sekundi. Pank je neočekivanost, ovaj pas koji ne znaš gde će da ode, da li će da se posere ovde ili da pojede ovo. I mora da postoji doza straha, da ti odeš na koncert i da ne znaš da li će ti neko razbiti nos ili ćeš pronaći najbolju ribu na svetu. To nećeš naći na tehno koncertu gde se svi kreću kao spermatozoidi koji čekaju da se ejakuliraju.

Ima toga u „Kontaktu“: danas realno nema tuča na svirkama kao pre 25 godina, ali se ljudi bodu za 200 dinara, šta bi?

Nosio sam krestu 90-ih, savatavali me skinhedi, hteli da me šišaju, tukli smo se, gađali su me kaldrmama, imam još ožiljak na nozi. Ali sve te podele, pankeri, metalci, kako je prošla 2000. više nije ni važno, ni zanimljivo, znamo sve o svakoj supkulturi. U međuvremenu smo zaglupeli kao nacija i vratilo se ono plemensko, „ja sam jači od tebe, ti si drugačiji i ja i moji ćemo…“ Ljudi i dalje žive u ratu, ne ovi u našim krugovima…

Nisam baš siguran za sve.

Dobro, moguće, uglavnom, pogledaj bombardovanje kako smo bili solidarni. Kako je to prošlo, roditelji iz 90-ih su izgubili spremnost da se bave svojom decom. I onda se rodi generacija koja bez po muke spali čoveka na ulici. Znam patologe koji su mi rekli da je baba nabijena na kolac, na Detelinari, tamo kod pruge. Nije bilo u vestima jer ne sme da se zna, biće panika ako se proširi.

Zezaš me, kada?

Pre osam godina. Pa ti vidi, kao u Banović Strahinji.

Zločin iz koristoljublja ili…?

Zločin iz može nam se. Posledica zapuštenih umova, to je najgore. Lakše ćeš kontrolisati ljude ako su glupi. Hajde da budete glupi, a da mislite da ste pametni. Nebeski narod.

Bubnjar Siniša Radovančev Simbe je umro, drago mi je da je u filmu.

Iz filma “Kontakt”, uz dozvolu autora

Pričao sam s ljudima koji ga nisu poznavali, a gledali su moj film, kažu da je bio jako zanimljiv. Pleni čovek. U par rečenica ti objasni ceo svet. Znao sam ga 20 godina i uvek mi je bio zanimljiv, nesvakidašnji. Ludi genije. Neočekivan, zato je svirao u svim tim bendovima, Gnušavcima, Lost Propeleros, Doy Mekokosh, Casillas… To su bile neočekivane strukture i žao mi je što su ga ljudi tek sada upoznali. Ovo je jedini pravi intervju s njim, nije ih davao, a on je veoma bitan lik za novosadsku alternativu. Jedan od stubova kojima ne treba spomenik.

Aplaudirali smo posle njegove izjave da bi komunalna policija trebala da kažnjava ljude koji na Fejsbuku kažu da će doći na svirku, pa ispale.

(smeh) Fantastična ideja. Ako ti sebe shvataš ozbiljno na Fejsbuku, onda ćemo i mi da te tako shvatamo.

Šta ćemo s njegovim legatom?

Znaš da je jedini u gradu umeo da sredi sve pedale za bas bubanj. Meni je popravljao muzičke kutije. Nagovarao sam ga da  izložimo njegove skulpture, ali nije hteo. Znaš, on odradi svirku, bude malo u bekstejdžu i ode kući, nema druženja, nije ostajao. A legat, on je bio takav lik da to ne bi ni hteo.

Nisam mislio na biste i ulice, već nas žive, s njim mrtvim.

Meni je jako bitno što je u filmu. Bilo bi pametno da svi Sinišini bendovi koji nemaju izdanja – da izdaju. To su fantastični bendovi, da naprave, da ostane iza. Ali ako pogledaš, možda i ne mora. Ko je živeo život s njim on i dalje živi sa Sinišom, a ko razume muziku shvatiće ko je i šta je Siniša bio, on je neponovljiv bubnjar. Casillas sada ne može da traži novog. Spajao se sa instrumentom, to je velika retkost.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image