Skip to content

Grujičić: Ne želim banalan grad

###

Dan je bio nesnosno vruć. Predvečernju novosadsku monotoniju na Grbavici je razbijala samo buka neke mašine na Grbavici. Po prilasku znao sam da me uho nije prevarilo: Lančana reakcija je uveliko radila drugi novosadski mural, iniciran bahatim krečenjem Remedovog dela „Jedina istina“ u strogom centru. Vedro raspoložena kao i uvek, sačekala me je glumica Srpskog narodnog pozorišta Milica Grujičić – spiritus movens Lančane reakcije. Imamo užasno mnogo da pričamo, murali, pa tek Sterija, a njoj se jednakim intenzitetom pije kafa nakon napornog dana. Sedamo, naručujemo i bez previše taktiziranja pitam je direktno – zašto sve ovo?

„Zato, čoveče! (smeh) Zato što su prekrečili Remedov mural neki ljudi, banalno rečeno. Stvar se pokrenula kroz niz situacija na planu umetnosti i kulture. Imali smo u Času Anatomije, predstavi u kojoj glumim, jedan momenat koji jeste cenzura i našli smo način da tu scenu odigramo da se vidi da je tu cenzura.“

Trake preko usta glumaca, Radoje Čupić mi je isto rekao u intervjuu.

Dodali smo ih u roku od jednog dana i scena je postala bolja i jača. Problem je samo ko se čega boji, ljudi se boje zanimljviih stvari. Nisu smela da se čuju muslimanska imena, a Čupe pre toga izgovori niz rečenica koje bi neko pre cenzurisao nego to. Brisanje murala i cenzura poslužili su za kreativan izlet.

Fotogaf Slobodan Šušnjević mi reče da je krečenje murala, i sve što je usledilo, najbolji gradski kulturni događaj u 2017?

Pokrenuo je lavinu događaja. Odmah se desio Kural, društvena igra koja je trajala nekoliko dana, anonimni koji predstavljaju građane i neko ko predstavlja mističnu vlast jer se i dalje ne zna ko je šta uradio. Mural je bukvalno oživeo, to je snaga njegove poruke i umetnosti uopšte. Autor Remed je objasnio, kreativnost oslobađa, neko je prekrečio tu rečenicu.

Ti si pokrenula lančanu reakciju?

Ne znam više ko je. Možda je Remed, sve je povezano…

Možda je episkop bački, gradonačelanik, tadašnji premijer…

Zato je lančana reakcija. Na takvu priču odgovorili smo sa više umetnosti, izvukli smo se iz dnevno-političkog konteksta. Novi Sad je morao da ima murale pre 15 godina, te ljude sam zvala i oni su se samo priključivali. Sada se potrefilo da je Farid Rueda iz Meksika bio u Bugarskoj i dok smo se dopisivali rekao je da bi mogao doći.

Umetnici biraju izgled murala?

Da, uz možda male sugestije. Imali smo i konkurs sa stanarima, dobijali radove koji nemaju veze s muralima ali i odlične. Stanari su izabrali dobre Artezove radove, poslali dve skice i on će odlučiti. Tema je „Samo slobodno“. Polovina stanara je dovoljna da potpiše ali uglavom prvo dođem do predsednika kućnog saveta i reakcija je, od prvog puta, bila jako pozitivna. „Jao, ulepšali ste mi dan“. Nisam to očekivala.

Ovo će te svako prvo pitati: koliko to košta?

Stanare ništa. Cherry picker vozilo je 130 evra dnevno najam, bez PDV-a, a da se uradi mural treba četiri do pet dana. Honorari su u istom rangu, možda će neki biti veći, u zavisnosti da li će raditi jedan ili više autora. Za prvi mural smo postigli dogovor sa ljudima iz gradskog Odbora za kulturu, da dobijemo deo para od njih, čekamo taj novac i verujem da će brzo uplatiti jer su bili jako pozitivni. Ne jedan, nego deset novih murala su spremni da podrže. Mi smo napravili tri benefit žurke kod Pode u Suburbiji, skupili pare za boje, i još jednu kod Borisa u ateljeu. Građani mogu donacijama da nam pomognu ovde. Svi smo mi ulagali i svoj novac ali hoće ljudi i firme da pomognu kada vide da to vredi.

Zar to nije šizofreno: znam da je Grad izvođač divljeg krečenja Remeda jer mi je to rekao vlasnik krana, nalogodavac se krije, a sada Grad podržava nove murale?

Došla sam tamo da tražim podršku i u tom smislu svako radi po svojoj savesti. Ako su oni to uradili bilo bi lepo da jednom i kažu.

I ko je naručio, sumnja se na jednog muškarca u haljini.

Ako je čovek u haljini zaista naručilac to mi nije logično. Koliko znam kao pravoslavna hrišćanka, naša vera se zasniva na ljubavi, poštovanju i toleranciji, a ako su oni u muralu videli problem oni su na putu straha. Moja borba ima drugu liniju. Gledali smo Off zajedno u Novosadskom pozorištu, kakva predstava! Sećaš se kako su oni na otpuštanje ljudi odgovorili predstavom, umetnošću? To je vrunski čin i inspiracija za ovo. Ne želim da grad bude pod dnevno-političkom, banalnom, dosadnom pričom. Dosta više s tim! Umetnost nije njihovo polje, a moja potreba je da se predstavi kompletna scena i da se Remed konačno vrati, kao što i hoće, u drugoj polovini avgusta.

Farid Rueda na poslu

Vraća se Remed?

Da. Taj ko je to prekrečio ne poznaje Remedovo delo. Komuniciramo i pre nego što sam pokrenula ovo, inspirisao me je. On je čovek koji rečenice završava sa „peace“, njegovi radovi su skladni, velika je faca i ozbiljan umetnik. Tek kroz reakcije građana vidiš koliko je to važan momenat, umetnost ima ozbiljnu snagu, u svačijoj glavi doprinosi novom razmišljanju, ali to ne vidiš dok ne napadneš. Tek onda čuješ „ne diraj mi to, volim to da gledam kada prođem“.

Da li taj, sada beli zid, može da postane lokalni barometar raspoloženja građana/ki, prazno platno za naše akcije i reakcije?

To bi trebalo da postane kultno novosadsko mesto gde će se ljudi nadmetati u maštarijama. Razumeš?

Naravno, prazna tabla na kojoj je u pravom kontekstu pristojno biti nepristojan, poput gomile penisa nakon krečenja.

Apsolutno su genijalni! Suštinska reakcija, duhovita baš zato što je sve preuveličano. Imalo je snagu, postalo je nadmetanje, navijanje, teralo te je da misliš šta se dešava. Taj zid je čvorište naših problema. Zato je scena super, zato nam treba govornica da kažemo neke stvari. Samo, pitanje je koliko ovaj grad ima duha za to. Vodim se osećajima i razmišljanjima i ako me ta tema vozi potrudim se, delujem. Sve ovo što živimo je nastalo od nečijih snova, i ove zgrade je prvo neko nacrtao. Jeste malo kabasto, ali je nacrtao, pa neko napravio. Stanari su želeli murale, skupili su potpise, sede s nama, starije žene donesu kafu, ne mogu da ti opišem količinu lepih reakcija.

Eto ulivanja nade i građanske borbe protiv apatije o kojima toliko pričamo.

Znaš šta, počeo je da me nervira taj termin „građani“.

Zašto?

Ima neku suvoću u sebi, dobija bezličnost vremenom, a deluje ti da ima neku snagu to „ja sam građanin“. Pre svega si čovek! Kada bi se vratili na tu dimenziju bilo bi bolje, građanin može da bude i osoba koja je broj. Čovek nije broj.

Znam da znaš zašto koristimo taj termin, nadilazi lične osobenosti koje nismo birali i pretpostavlja da smo s državom partneri u građanskom društvu.

Volela bih da sam partner ljudskog postojanja, ako je moguće.

Selimo se na Steriju i buru oko nedodeljivanja nagrada koja prati festival…

Hajde, molim te.

Komentar?

Nisam otišla, „crtala sam murale“, nisam videla gomilu predstava. Gledala sam Na Drini ćuprija i to je to. Ne mogu da sudim, a opet, odluka mi deluje suviše čudno, obrazloženje žirija ne kazuje mi ništa, pogotovo rečenica da živimo u vremenu koje nije naklonjeno kulturi i umetnosti. To se uvek moglo reći. Ne znam kome je upućeno? Selektoru? Igram u Času anatomije, mislila sam da će ući u selekciju, nije ušla, nijedna režija Andraša Urbana, ni Gogoland , koji odgovara propozicijama festivala. Zašto to nije ušlo? Ispašće mi drago što nismo učestvovali u tzv. skandalu.

A okrenutost festivala domaćem tekstu, koji je manje domaći nego u nastanku Sterije?

Za mene je domaći autor baš to, jugoslovenski internacionalni festival. Mogao je Danilo Kiš da ide bez problema.

Ali nije, sumnja se zbog politički nepodobnog Urbana.

Ne znam koji su kriterijumi po kojima Miki Radonjić bira predstave, niti dobro poznajem čoveka. Stvarno sam iznenađena odlukom, ali nisam gledala sve, s muralima sam bila zaokupljena, pravila sam život ovde.

Karikatura: Hugo Nemet

Da li je moguće da se nedodela ne posmatra sa političke strane, ako su nedvosmisleni protivnici režima Kokan Mladenović i Urban nenagrađeni odnosno nepozvani, a predsednik žirija glumac Miki Manojlović, koji je otvoreno podržavao najmoćnijeg političara?

Zato mi je odluka dodatno nejasna. Hoću da dođem do više informacija, volela bih Eminu Elor da pitam, koleginice smo, jako mi je draga glumica, da vidim šta se desilo i pogledam sve predstave. Obrazloženje žirija je opšte mesto, isto kao i tvrditi za nekoga da je prosečan.

Radio sam sa Eminom intervju povodom njenog članstva u žiriju, kažu mi kolege da je bila jako pogođena reakcijom publike, čuli smo se privatno tim povodom i obećao sam da je neću javno citirati i uplitati ukoliko nije prisutna.

U suštini je sve to jako jednostavno, ako čovek sklopi mrežu međuljudskih odnosa na toj sceni. U Srbiji na pozorišnoj sceni postoje razni odnosi koji imaju svoju istoriju i svoju budućnost. Mislim da se odluke žirija na festivalima uvek donose u skladu sa mrežama ljudskih odnosa, interesa i ne znam čega. Za svaku odluku žirija se može reći da je bila skandalozna, ali dobro, ovo je high class skandal.

Burno si reagovala na mreži; kolege glumci, scenaristi, reditelji, da ih ne nabrajam, takođe javno kritikuju odluku žirija, a reditelj Haris Pašović je podržava i naziva hrabrim rezom, tvoj sud?

Pročitala sam. Hrabrost je i to što je on tako napisao, mi sada idemo do merenja hrabrosti. Pošto je krečenje Remeda doprinelo da se stvori nova energija, ako će tako biti i ovde, onda svaka čast. Ipak, mislim da postoji i drugi načini da se to izvede i prezentuje kao problem.

A nagrade publici i svima (i nikome)?

Licemerje. Minja Bogavac je duhovito reagovala, „prvi put nisam došla i sada ovo, nije fer, pa hoću specijalnu nagradu publike“. Izvrištala sam se od smeha. To je podmirivanje u kom od starta znaš da ćeš napraviti problem. Čiju savest podmiruju? Svoju ili…? Kome je saopštenje upućeno? Ovom što piša u foajeu, ili nekome ko hoće da postane glumac ili glumica? Zašto nagrada svima ako je pozorište osrednje? Šta to predstavlja? Da li je to otvoreno i iskreno? Sve mogu da razumem ali to nije pravi način za reagovanje. Ako je priča van političkog okvira mogli su naći bolji način. Zašto se novac od nagrada ne donira pozorištima kojima je preko potreban? Neka se da Pozorištu Promena, tu su mladi, dobri ljudi, eto. Pozorje je propalo odavno, u smislu priča najstarijih kolega. Dešavaju se čudne stvari, toliko toga da više nije ni čudno da se to dogodilo.

Kako to misliš?

Navikli smo na šokove, ko se sve zapošljava… Ako je to i politička odluka, šta je tendencija? Da se ugasi Pozorje, smanji budžet? Šta je cilj? Na Drini ćuprija sam gledala, plakala i doživela je na dobar način. Znam koliko su posvećeni i koliko se muče, nagrađeni su na drugim festivalima – da li to znači da su drugi festivali, da ne kažem, šupački? Predstava je dobila tri nagrade, ispao je zapravo trijumf  Nagrade publike, koja se ovde zaboravlja. U Jagodini smo dobili nagradu publike za predstavu Džandrljivi muž, koju su svi popljuvali ovde, a i dalje je igramo, 12 godina, uspešna je predstava i urađena za malo novca i vratila je ozbiljnu sumu, a nazvana je prosečnom i dobila nagradu na najvećem festivalu komedije. Ovo će biti zaboravljeno za tri dana.

Misliš?

Kada je Kokan bio upravnik Ateljea 212 dešavala su se čuda, skidao je neke predstave sa repertoara, Tomija Janežiča i Dejana Mijača „Nevinost“, zašto – ne znam. Igrala sam u Tomijevoj predstavi i time je mene lično osakatio, a profesionalno žestoko povredio. Sada se njemu dešava priča da je cenzurisan ali uspeva da iznese nove predstave, radi, nije totalno ugrožen. Sve je uzburkano i nadam se da će se nešto raspetljati. Moraće se raspetljati

Na kome je taj posao?

Ne znam koja institucija ima snagu i validnost da to raspetlja. Neću da napadam nikoga lično niti da rušim integritet Manojlovića, da li je iza svega politika vreme će pokazti. Čemu strah? Znam da nema uslova, i znam koliko su se pokidali na „Drini“, bili bolesni, prehlađeni, ako ništa drugo oni zaslužuju nagradu. Šta su oni želeli? S ovim muralima ja želim da grad bude divan, zanimljiv, da bake plaču od sreće što deca hoće da postanu umetnici kada vide murale. Uvek ima okej ljudi, ali i nenormalnih i sve se pretvorilo u paranoju zbog tog Vučića. Kada su naš Uroš Štrboja i Janko Počuča iz Beograda radili prvi mural, čovek je samo konture uradio, po slici svoje devojke, Novosađanka je, stavio linije, naočare i usta – i odmah je krenulo: „radi se Vučićev mural“.

Na kraju je bila lezbejka koja promoviše LGBT priču, šta god to bilo.

Ne smeš više ni dugu koristiti. Samo povod treba da mržnja ispliva.

ZTZ

Ako misliš da vredimo, podrži nas mesečnim donacijama.
Published inUncategorized

One Comment

  1. straws straws

    drina npr. u rijeci nije dobila ni jednu nagradu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Enter Captcha Here : *

Reload Image